Željezničar je 3. augusta ove godine izgubio na domaćem terenu od Širokog Brijega. Bila je to utakmica u kojoj se rezultat nije pamtio već samo ono što se dogodilo na početku – po zadnji put iz tunela je izašao Edin Cocalić koji se sa suzama u očima naklonio svakoj tribini. Plavi su mu uručili dres sa brojem 177 u znak zahvalnosti za broj utakmice koje je odigrao za taj klub koji je bio prva i posljednja stanica u njegovoj profesionalnoj karijeri.
U bogatoj karijeri Cocalić je živio u četiri različite zemlje, dogurao je i do reprezentacije, a ko zna kakvu bismo priču danas pričali da su mu ocjene u indexu bile važnije od statistike na terenu. Roditelji su željeli da ide njihovim stopama i postane pravnik, priča u uvodu razgovora za Reprezentacija.ba portal.
– Od fakulteta mi je ostao samo indeks. U porodici su svi pravnici, od majke do oca koji je bio i advokat, dajdžinica je radila kao sutkinja… Mene to nije privlačilo s obzirom na to da sam kao dječak maštao samo o tome da postanem profesionalni fudbaler. Kasnije kada je to počelo poprimati ozbiljne konture, teško je sjediti na dvije stolice, rijetki su uspjeli. Sad je već kasno. Okrenuo sam se nekim drugim stvarima – priča nam Cocalić.
POKRENUO PRIVATNI BIZNIS
Danas je maksimalno posvećen privatnom biznisu. Otkrio nam je o čemu se tačno radi.
– Kako se bližio kraj karijere, razmišljao sam čemu se posvetiti, a na kraju zajedno sa prijateljem Alemom Tabakovićem sam u Nedžarićima otvorio sportsko-rekreativni centar. Imamo tri terena, mjesto za igranje padela, fitness, zatim balon kakav se rijetko gdje može vidjeti u regiji. Ovo je nešto što je nedostajalo gradu. Zapravo smo prvi ovdje koji smo krenuli sa tim padelom koji se brzo razvija i koji je privukao veliki broj ljudi. Bekrić se navukao (smijeh), dolaze još Rustemović, Zubanović, Štilić, skoro sam i Bolića vidio… Zanimljivo je baš.
Znači li to da, uprkos B licenci koju posjeduje, ne ramišlja o trenerskom poslu u budućnosti?
– Nekako sam to stavio na ‘stand by’. Da bih se ozbiljnije bavio tim poslom, morao bih se još mnogo, mnogo usavršavati, ali o tome trenutno uopšte ne razmišljam zbog toga što sam trenutno fokusiran upravo na biznis o kojem sam govorio. Vidjet ćemo šta vrijeme nosi. Ako i obujem trenerske cipele, želja mi je za početak više da to bude rad s djecom.
Upravo je Cocalić jedan od onih koji su prošli čuvenu Željinu školu i kasnije napravili velike karijere. Danas u istoj toj školi ne pamte kada su posljednji put ‘izbacili’ fudbalera. Razlog je jednostavan, kaže nam.
– Ne bih da neko stekne dojam kako osuđujem ili pametujem. U radu sa djecom u našoj zemlji općenito nema sistemskog rada, nema uslova, pretežno se sve svodi na to da se sakupi što veći broj članarina. Zato imamo to što imamo. I kad vidite sve te škole, to koliko oni rade uopšte nije dovoljno. U moje vrijeme se to moglo nadomjestiti, jer smo po čitav dan na ulici igrali, dok danas to baš i nećete vidjeti. Bez sistema ne ide. Treba dobro zaroviti na dno i krenuti raditi.
DŽEKO SE IZDVAJAO I KAO DIJETE
Sa Edinom Džekom je prijatelj od najmlađih dana. Zajedno su počinjali na šljaci.
– Faktički se znamo od pionira. Ma, on se ništa nije promijenio, neprikosnoven u šesnaestercu je bio i u tim mlađim danima, sjećam se da je kao kadet igrao za juniore i također zabijao. Izdvajao se. Zbog toga se naježim kada neko kaže kako je ‘srećom’ postao igrač, kako nije bio talentovan… Glupo je pričati o tome uopšte. Bilo je možda i talentovanijih od njega koji nisu napravili ništa, ali on se vodio onom starom – rad, red i disciplina. Zacrtao je svoj put i postao ovo što je danas. Takav se neće ponoviti.
I dok je on u mirovini, Džeko o tome ni ne razmišlja… Mediji već špekulišu o tome koja bi mogla biti naredna stanica u njegovoj karijeri.
– Meni se čini da ne namjerava stati. On već ima plan za sljedećih šest mjeseci, koliko utakmica će odraditi, na koji način… U to sam siguran. Veliki je profesionalac.
Kroz karijeru je imao priliku zaigrati i za A reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Kaže kako je tadašnjem selektoru Mehmedu Baždareviću zahvalan dok je živ.
– Prvi poziv sam dobio kod Meše kada sam igrao u Belgiji za Mechelen. Neki će možda reći da je trebao doći i ranije, ali kako god, zahvalan sam što sam uopšte imao priliku da osjetim kako je to biti reprezentativac svoje zemlje. Danas kažem da je to najljepši period karijere. Posebna uspomena je Kirin kup u Japanu koji smo osvojili, a ako me pitate za čim žalim, onda je to baraž protiv Irske u kojem nismo uspjeli da se domognemo Evropskog prvenstva. Nije bilo suđeno.
IGRAO GODINAMA U INOSTRANSTVU
Voz karijere ga je nakon Željezničara vodio u četiri zemlje. Više od deset godina je proveo igrajući po Grčkoj, Izraelu, Belgiji i Turskoj.
– Četiri države, totalno različiti mentaliteti i države u kojima dominiraju najveće svjetske religije. Koliko me je ovdje u Sarajevu ulica na neki način odgojila, mislim pozitivan, isto tako su i ta putovanja i upoznavanje različitih kultura. Ne kažu ljudi džaba – putuj. Svugdje sam uživao. U Turskoj, Izraelu i Grčkoj je faktički svaki dan bio kao godišnji odmor, u godini 300 sunčanih dana, lijepo gradovi. I Mechelen je lijep grad, ali je Belgija država sa oko 200 kišnih dana godišnje, bilo se u početku teže naviknuti na to. Tamo je odrastao sin Ali.
Priznaje da je imao predrasuda prije nego što je otišao u Izrael.
– Kada je došla ponuda, pitao sam se šta da radim, kako će me prihvatiti… Haifa je multietnički rad. Sjećam se prvog susreta sa sportskim direktorom, kada smo se vozili prema restoranu rekao mi je kako je vlasnik istog njegov najbolji prijatelj Halid koji je musliman. Želio je da se opustim i da mi pokaže da sam dobrodošao. Da dođem tamo dosta je utjecao i moj bivši suigrač iz Željezničara Elvis Mešić koji je sezonu prije tamo igrao. Rekao mi je, ako te zove Maccabi, to se ne odbija.
Kada se već prisjeća bivših saigrača, pitamo ga ko je najbolji defanzivac s kojim je igrao u Željezničaru i općenito u karijeri.
– Sad ste me zatekli. Na početku sam igrao sa Mulalićem, jedno vrijeme sa Vugdalićem, zatim sa Kosorićem… Baš je teško izdvojiti nekoga, svi su bili dobri na svoj način, dok u inostranstvu posebno pamtim sezonu u Mechelenu u tandemu sa Urošem Vitasom. Sjećam se da smo u 40 utakmica imali 20 ‘clean-sheetova’.
Sa početka karijere u Željezničaru sjeća se i brojnih anegdota, većina nije za javnost, kroz smiješak kaže na kraju.
– Danas je skroz neko drugo vrijeme. Nas nekolicina kada smo priključeni prvom timu, mi smo igrače gledali kao…, neću reći idole, ali imali smo veliko poštovanje prema Mulaliću i ostalim starijim igračima. Anegdota je bilo. Bila je jedna situacija kada je Šehića i mene, tada mlađahne momke, naružio Mulalić u toku utakmice u toj mjeri da smo poslije u svlačionici pitali se trebamo li uopšte nastaviti da se bavimo sportom (smijeh). Pitali smo se što nam je ovo trebalo. Ali, sve to je bilo iz najbolje namjere i kasnije od velike pomoći. To tek poslije shvatiš, zaključio je Cocalić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
