INTERVJU/ Dan kada je otišao Mirza: “Nazvao je porodilište i rekao – Slavice, draga, misliš li ti rađati? Potroši sve čovjek”

Na današnji dan, prije 23 godine, napustio nas je jedan od najboljih naših sportista svih vremena Mirza Delibašić. Kao i svaki put, članovi porodice i prijatelji položili su cvijeće na njegov grob i podijelili sjećanja na legendarnog Kinđeta iza kojeg su, uz suprugu Slavicu, ostali njegov sin Danko te Dario, iz prvog braka.

Mirza i dalje živi, barem u porodici, u našem okruženju – reći će danas ponosni Delibašići koji se na svaki način trude da očuvaju tradiciju i spomen na košarkašku legendu. A tuga nije prisutna samo 8. decembra već svakog dana u godini.

– Ljudi se danas sjećanju Mirze onoliko koliko ih mi kao zajednica, odnosno porodica, napominjemo na njega na neki način. I dalje su među nama ljudi iz njegove generacije, s kojima je provodio vrijeme i mogu da vidim da su i oni učili nove naraštaje o tome kakav je košarkaš i čovjek bio. Sjećanje traje. Takvih veličina se čovjek treba sjećati intenzivnije, jer nam to može donijeti samo dobit u smislu izgradnje nas kao nekog uspješnog društva na bazi i temelju uspješnog čovjeka kakav je Mirza bio – kaže Danko Delibašić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Za Mirzu će reći kako je bio čovjek koji je pomagao svima. Danko naročito pamti njihove višesatne razgovore u posljednjoj godini života, kao da ga je već tada pripremao na ono što dolazi…

– Pamtim ga po mirnoći i fokusu koji je imao, po nevjerovatnoj inteligenciji i memoriji. Pamtim naš zajednički život, a naročito tih posljednjih godinu i pol dana kada smo svakodnevno pričali po pet-šest sati. Tada je bio najviše bolestan, nije bio toliko pokretan. Koliko god takve uspomene može bolest da ‘zamagli’, taj period je period kada sam ga zapravo najviše imao. Žao mi je što nisam više.

Na pitanje zašto je Mirza bio razočaran posljednjih godina života, kaže:

– Vrstu razočarenja je nosio od 1983. kada je doživio moždani udar i faktički na silu okončao karijeru. Za košarku je živio, a nakon toga je fizički oslabio, ušao u turbulentan dio života i kao sol na ranu uslijedila su ratna dešavanja na našim prostorima. Izgubio je dosta prijatelja, bio je razdvojen od porodice… Svašta nešto. I što je najgore, ljudi kao on nakon toga više nisu uopšte bili na cijeni. Zavladali su oni za koje je bitnije bilo koje je ko vjere, da se popunjavaju etničke kvote. Vrhunski ljudi su prestali biti na pozicijama na kojima su trebali biti i društvo je krenulo nizbrdo.

Danas, u čast ovog velikana bh. košarke sportska dvorana u sarajevskoj Skenderiji nosi njegovo ime, a na platou ispred nje je postavljen spomenik-statua Kinđeta.

– Svaki put kada se nađem na Skenderiji, imam tu neku vrstu rituala da priđem, dodirnem kip i eventualno poljubim. Važno je da je danas ta bista ispred Skenderije, da podsjeća na njegovu veličinu, da se sve generacije koje dolaze mogu podsjetiti kakvog su sugrađanina imali i koliko je bio poseban čovjek.

Oni koji su ga poznavali kažu kako sa Mirzom nikada nije bilo sredine. Brojne su anegdote ostale. Danko nam je ispričao jednu koja se dogodila kada se on trebao roditi.

– Ima jedna iz KK Bosna. Pored je bila jedna vrsta kafane u kojoj su se okupljali, kako sportisti, tako i svi ostali ljudi iz sfere muzike, privrede, kulture… Dana 27. oktobra 1986. tu je Mirza sjedio sa pokojnim Ivicom Pekićem koji je upravo tada slavio svoj rođendan. I tu je pala opklada. Ivica je rekao da će plaćati sve dok se ja ne rodim, jer taj dan je bio termin za porod, a nakon toga sve preuzima Mirza. I tako, sat po sat su prolazili, Ivica troši li troši. U jednom trenutku Mirza je uzeo telefon u ruke i tražio preko porodilišta da ga spoje sa mamom kojoj je rekao – Slavice, draga, misliš li ti rađati, potroši čovjek sve pare. Nedugo nakon toga došao sam i ja na svijet i onda je Mirza potrošio sve što je imao pri ruci (smijeh).

Danko ne skriva da mu je žao što nije postao profesionalni košarkaš. Danas je voditelj na državnoj televiziji.

– I moj život je bila košarka, težio sam ka tome da idem njegovim stopama, ali mladost i implusivnost u nekim odlukama su me na neki način koštali da nisam ostao duže u tom sportu. Naravno da mi je žao, ipak je to moja prva ljubav. Kasnije kroz neki PR ulazio sam postepeno u svijet novinarstva. Deesila se iskrica i mogu reći da uživam i u ovome što sada radim – za kraj kaže Danko koji i danas igra rekreativno košarku za ekipu “Spejs Džem” s kojom će u periodu d 8. do 13. aprila nastupiti u Omišu na nezvaničnom svjetskom prvenstvu za veterane.

Talentom se može roditi igrač koji je bolji od Mirze, ali nije realno i da ponovi njegov uspjeh. Osim što je dosegnuo vrh košarkaške Evrope sa sarajevskom Bosnom, treba podsjetiti da je sa reprezentacijom bivše Jugoslavije bio prvak svijeta te olimpijski prvak.  Bio je i jedna od zvijezda Reala iz Madrida gdje je ostvario zapažene rezultate zbog kojih su ga Španci zvali El caballero de Bosnia (Bosanski vitez).

(Reprezentacija.ba)