Renato Gojković napravio je skoro iznenađujući transfer. Iako se stekao dojam da će nakon zapaženih nastupa u ruskom Orenburgu napraviti iskorak, pogotovo jer je u međuvremenu zaigrao i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, na kraju je stameni defanzivac završio u – Izraelu.

Gojkovićev novi poslodavac je Maccabi iz Petah Tikve, grada udaljenog dvadesetak kilometara od Tel Aviva, gdje se dobro uklopio. Igra redovito, svi su zadovoljni, jedini problem su upravo ratna dejstva koja traju više od godinu dana.

Na početku razgovora sa Gojkovićem prvo pitanje nametnulo se samo po sebi…

– Otkud u Izrealu? Bilo je svega proteklih mjeseci. Sa agentom sam se 14. septembra našao na ručku i u tom trenutku jedina pismena i konkretna ponuda bila je iz Izreala. Prije toga je još svašta bilo u opticaju, mogao sam još čekati i rizikovati, ali bilo je besmisleno. Već sam dugo bio bez kluba, otišlo je predaleko. Ovo je bio zadnji voz. Sve što bi kasnije možda došlo, finansijski ne bi ni blizu bilo
 – kaže Gojković za Reprezentacija.ba portal.

Čekajući onu pravu ponudu mnoge je odbijao. Javljali su se brojni klubovi.

– Bilo je konkretnih ponuda, kombinacija, neki su se premišljali da li me uzeti ili ne, drugi su se ‘zagrijali’, pa predomislili. Početkom šestog mjeseca sam, naprimjer, mogao za Kinu i Iran, što sam odbio, kao i kasnije ponude iz Mađarske i Rumunije jer sam gledao taj finansijski aspekt da bude isto zadovoljavajući. Znamo da karijera ne traje dugo… Vrijeme je odmicalo, krug se sužavao jednim dijelom i zbog toga što sam zadnju polusezonu odigrao samo tri utakmice. Nekim klubovima je to bio problem. Nisu bili sigurni u kakvom sam stanju i hoću li se brzo moći uklopiti.

Bila je također i dobra opcija za Saudijsku Arabiju.

– Da, i to je bilo. Sve je bilo dogovoreno, poslali su mi uvjete, izgledalo je dobro i za mene i za agente. Kod njih je to funkcionisalo na način da tamošnje Ministarstvo sporta mora odobriti svaki ugovor, budući da oni to finansiraju velikim dijelom, ali na kraju odjednom dolazi informacija da neće finansirati ‘manje’ klubove i tako je to propalo. Ma, rizikovao sam puno, odbijao sam puno poziva. Nije se poklopilo na kraju morao sam da se nosim sa, da tako kažem, lošim odlukama.

Sada mu je cilj odraditi sezonu najbolje što može. Njihovi sportski klubovi i reprezentacije domaće utakmice ne igraju na svojoj teritoriji, dok se prvenstva igraju.

– Prvenstvo funkcionira normalno. Sad kakav je kvalitet lige, ne mogu baš govoriti jer sam prerano tu, ali za svoj klub mogu reći da je otprilike na nekom srednjem nivou. Baš smo skoro igrali protiv Hapoel Be'er Sheve i mogu reći da sam se prilično iznenadio njihovim kvalitetom i fizičkim i tehničkim. U Rusiji sam igrao protiv odličnih klubova i oni su baš slični. Kažu da je isto tako dobar Maccabi Tel Aviv, kao i Maccabi iz Haife i da je s njima jako teško. Na svakoj domaćoj utakmici imaju skoro 20 hiljada navijača. Stadioni su dobri, tereni također, a jedan od razloga je i klima. Evo, kod mene je sad 29 stepeni, dodaje.

Opasnost od bombardovanja, uzbuna, sirene… Svakodnevnica je to Gojkovića u Izrealu.

– Alarm se par puta palio otkako sam ovdje i to traje otprilike nekih 30-tak sekundi. U svom stanu imam tzv. sigurnosnu sobu u koju se sklonim ako postoji opasnost, a sklonište također imamo i kad treniramo. Baš kad je Iran napao, morali smo prekinuti trening i svi bježati unutra. Slagao bih da kažem da je jednostavno, mada imam dojam da su ljudi ovdje na to i navikli. Oni čim prođe alarm izađu i nastave normalno da žive.

Gojkovića nema na spisku reprezentacije koji pravi Sergej Barbarez. Iako svjestan da nije u ‘popularnoj’ ligi, nada se svejedno da će skrenuti pažnju na sebe.

– Mislim da imam kvalitet i mjesto u reprezentaciji. Okej, realno gledajući drugi stoperi igraju u boljim ligama od mene, ali to ne mora značiti da su kvalitetniji. Tako je ispalo, to je slijed događaja i cilj mi je da odradim sezonu što bolje kako bih skrenuo pažnju na sebe. Vjerujem u sebe. Reprezentacija je nešto posebno. Kad se samo sjetim osjećaja kada sam izašao na teren i čuo himnu.

Na kraju kaže kako lijepa sjećanja nosi i iz Rusije. Skoro četiri godine je nastupao za Orenburg čiji je trener danas Vladimir Slišković, sin legendarnog Bake.

– Stekao sam veliki broj prijatelja tamo i toliko lijepih uspomena. Baš ima mnogo toga, od ulaska u viši rang, do tih dalekih letova u gradove na granici s Kinom gdje se mijenjala i vremenska zona. Za pola tih stvari nisam ni vjerovao da je moguće. A na to sve već u prvoj sezoni u Premier ligi smo osvojili sedmo, historijsko, mjesto i pobjeđivali klubove iz samog vrha ruskog fudbala. Što se Vladimira tiče, upoznao sam ga kada je bio u Spartaku i vidi se da se radi o dobrom treneru i dobroj osobi. Neće mu biti lako, Orenburg nije u baš najboljoj poziciji, ali vjerujem da na kraju mogu ostati u ligi
, podvukao je Gojković na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

(Reprezentacija.ba)