Ludogorec od dolaska Ivayla Peteva zna samo za pobjede. Nakon što je reprezentaciju BiH morao napustiti, više pod izgovorom nego objašnjenjem da je timu potrebna nova energija, samozatajni  bugarski stručnjak po drugi put u martu preuzeo je Ludogorec s kojim je na dobrom putu da osvoji duplu krunu. U 14 utakmica klub iz “divlje šume”, kako u prijevodu na bosanski glasi ime Ludogoreca, ostvario je čak 13 pobjeda.

I dok stručnjaci iz Bosne i Hercegovine veoma rijetko za pomoćnike zovu naše ljude, Petev je odlučio da u Ludogorets povede dvojicu – Adija Adilovića koji trenira golmane te Admira Kozlića koji mu je asistent i jedan od najbližih ljudi u stručnom štabu. 

Kozlić je prije toga bio videoanalitičar u reprezentaciji, a radio je još u Sarajevu, Kapfenbergu, Dunajskoj Stredi, Šturmu, U21 reprezentaciji Austrije… I pored svega toga o njemu ćete rijetko kad šta pročitati. Osoba je koja je maksimalno posvećena onom što radi, upravo to je ono što Petev i najviše cijeni. Nakon sjajne serije Ludogoreca javio se iz Razgrada za Reprezentacija.ba portal.

– Iako se čovjek uvijek nada i vjeruje, teško je bilo za očekivati da ćemo napraviti baš ovakvu seriju. Nije isto kada se boriš za prvo mjesto, kada si konstantno pod pritiskom da ne smiješ kiksati i kada imaš par bodova prednosti. I bugarski mediji s velikim pohvalama pišu o tome. Kup smo osvojili, sada nas čekaju nova finala, tri teške utakmice koje su za nas još bitnije. Pošto želimo igrati Ligu prvaka, neophodno je da osvojimo prvenstvo. To nam je glavni cilj, priča Kozlić.

NA STADIONU 500 DO 1000 LJUDI

Grad Razgrad ima nešto više od 30 hiljada stanovnika nije niti među 30 najvećih bugarskih gradova. U tamošnjem fudbalu u prošlosti su bili niko i ništa. Za procvat je, uz biznismena Kirila Domuščijeva, zaslužan upravo Petev koji im je donio prvi naslov u historiji.

– Infrastruktura je fenomenalna. Bio sam prije u Dunajskoj Stredi koja je u svoj kamp uložila 15 miliona eura, ali ovaj Ludogoretsov, vjerujte, ništa nije lošiji. Tu je sedam-osam pomoćnih terena. Veličina stadiona je za potrebe samog grada i kluba idealna. Ono što je možda deficit je baza navijača koja nije naročito velika jer se radi o manjem gradu u bugarskim okvirima. Na domaćim utakmicama, osim kada ne dolaze CSKA ili Levski, bude oko 500 do 1000 gledaoca. Publika koliko može biti prednost, toliko može biti i dodatni pritisak.

Razgrad kao grad odgovara njegovom načinu života.

– Rekao sam već, Razgrad nije naročito velik, a ni infrastruktura toliko razvijena kao u većim centrima koji su okolo. Možda mlađima nije interesantan jer ne nudi izazove kao, recimo, Sofia. Nema plaho noćnog života, disko klubova… Ipak, za miran i porodičan život je odličan, kao i za nas koji smo ovdje došli raditi. Od zgrade do trening centra brzo se dođe, autom je sve dostupno za pet-šest minuta. Milina.

NIJE BILO LAKO NAPUSTITI SARAJEVO

Iako kaže da o potencijalnim pojačanjima još uvijek ne razmišljaju, materijala u Premijer ligi BiH svakako ima. Ne mnogo, dodaje Kozlić.

– Kada bi se napravila selekcija, odnosno skauting u smislu pozicija koje nam trebaju, ubijeđen sam da bi se u Premijer ligi mogla naći barem tri-četiri fudbalera za nas. Ali, pričati o tome svemu još je rano jer je naš fokus trenutno na aktuelnoj sezoni i borbi za titulu. Vidjet ćemo šta donosi ljeto. Ludogorets je poznat i kao klub koji je aktivan u svakom prijelaznom roku, koliko se dovodi, toliko se i prodaje.

Nije ljudima u FK Sarajevo bilo svejedno kada je Kozlić saopštio svoju odluku da odlazi. Poziv Ludogoretsa, s druge strane, ne dolazi često.

– Bilo mi je drago što me je Petev želio, to je pokazatelj da sam ostavio neki trag tokom saradnje u reprezentaciji, ali bilo mi je ujedno i teško. Znao sam da ostavljam Mirzu Varešanovića koji je, ne samo veliki trener, već i moj veliki prijatelj. Razmišljao sam puno o tome da li otići ili ostati. Na kraju, presudio je taj neki takmičarski motiv, Ludogorets igra zadnjih godina redovito evropska takmičenja, a nije ni ovo prilika koja se tako često dobije. Mirza je sve to shvatio, kao i ljudi iz Sarajeva, kojima sam zahvalan.

S Ivaylom Petevom svakodnevno provodi po nekoliko sati. Zanimalo nas je kakav je Bugarin izvan terena, privatno…

– Vrlo jednostavan. Čovjek, ta riječ ga može opisati. Ujedno je i neko ko zaista živi 24 sata fudbal. Ako imamo trening u 17 sati poslijepodne, on je već u osam ujutro u klubu, prije svih nas. Nekad se osjećam i čudno kada vidim da je šef taj koji je prvi na poslu, a ne mi, saradnici koji smo podređeni njemu. Zaista sam mu zahvalan na ovoj prilici. Iako zna na desetine trenera samo u Bugarskoj, na kraju je pozvao mene, Bosanca. Nisam ni slutio da će nam se putevi ponovo spojiti. Ali, fudbal je takav. Ko je mogao očekivati i da će on nakon rezultata u Ligi nacija postati bivši? Trener kada misli da je najsigurniji, desi se suprotno.

Kozlić, iako relativno mlad, već ima respektabilan CV. Bio je još u Austriji, Slovačkoj, zatim u indijskom klubu Chennaiyin za koji su igrali Alessandro Nesta, Marco Materazzi…

– Epizodu u Indiji ću posebno pamtiti. To je bilo, ne samo fudbalsko, nego i životno iskustvo za mene. Samo putovanje do tamo je trajalo skoro tri dana, jedan avion u Budimpešti, drugi u Parizu… Ma, posebna priča. Koliko sam uživao u Chennaiyinu, toliko sam i u drugim klubovima, a doći do njih nije bilo nimalo lako. Pogotovo kada imate bh. pasoš. Meni je sreća što sam još tokom studija u Austriji ušao u te fudbalske tokove i što sam imao priliku da upoznam trenere iz raznih zemalja. Danas je jednom treneru iz Bosne i Hercegovine teže otići vani nego igraču, barem deset puta, zaključio je Admir Kozlić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

(Reprezentacija.ba)