Omer Joldić ljetos je bio primoran svoju karijeru nastaviti van Željezničara. Na vijest da su legendarnom fudbaleru Plavih zatvorena vrata Grbavice malo se ko počešao, zanemarujući koliko je rođeni Tuzlak kao igrač dao za klub, a potom i kao trener radeći skoro deceniju u omladinskom pogonu. Upravo pod njegovim vodstvom juniori su, između ostalog, zaigrali u Ligi prvaka i nadmetali se s velikim Atletico Madridom. 

Nikada Joldić nije skrivao koliko mu je teško palo to što je morao otići iz Željezničara, i to zbog onih koje je smatrao svojim prijateljima, a šansa da nastavi raditi kao trener pružila mu se u visočkoj Bosni s kojom je u vrhu Druge lige Federacije (Centar). Razgovor za Reprezentacija.ba portal počeo je upravo pričom kako je završio na Lukama. 

AKO NE RADIŠ, NEMA TE

– Priča je krenula od Adina Mulaosmanovića, javio mi se s idejom da idem u Bosnu, mada sam na prvu bio malo zatečen. Mislio sam da ću nakon rada u Želji moći raditi barem u 1. ligi Federacije, ali kada razmislim, bolje išta nego ništa. U ovom poslu je tako – ako ne radiš, nema te. Spojio me sa predsjednikom kluba Nerminom Kadrićem s kojim sam se brzo dogovorio i sada mogu reći da se nisam pokajao. Dobro, jeste ovo amaterska liga, većina tih igrača radi pored, ali ima i mlađih koji su dosta talentovani. Imamo i dobre uslove za rad, teren s vještačkom travom…, sve ono što je jednoj ekipi i meni kao treneru potrebno u ovom trenutku. Trenutno smo u vrhu, vidjet ćemo, bit će zanimljiva borba do samog kraja – kaže nam Omer Joldić. 

Kaže kako se sve odigralo neplanski. O odlasku iz Željezničara nije ni razmišljao.

– Nisam otišao svojom voljom. Bio sam tu u kontinuitetu skoro devet godina, kako u omladinskom pogonu, tako i posljednjih šest mjeseci u seniorskom. Želio sam i dalje služiti klubu, ali drugi očito za to nisu bili. Na kraju sam zahvaljujući mojim “prijateljima” ostao bez posla. Ne kažu džaba da ti vrijeme sve pokaže. Najmanje sam to očekivao od ljudi s kojima sam imao dugogodišnje prijateljstvo i kojima sam pomogao u životu. Ali, to nekako i mogu shvatiti, ali da za mene nema mjesta ni u omladinskom pogonu… Raspisali su konkurs za trenere na koji sam se javio, bio sam možda jedini od svih kandidata koji je imao Pro licencu i na kraju nisam primljen. Posao su dobili treneri sa slabijim licencima. I za to su se pobrinuli moji “prijatelji”. Žalosno je to, pogotovo zbog svega što sam dao za Željezničar i kao igrač i kao trener kasnije u omladinskom pogonu u kojem sam, ljudi moraju znati, radio za mizerna primanja gledajući situaciju u državi i društvu. 

OD 12 TRENERA PREŽIVIO – JEDAN 

U međuvremenu “zahvalnicu” je dobio i Edis Mulalić nakon blijedih igara Željezničara u proteklom periodu. Da su treneri potrošna roba u našem prvenstvu pokazuje i podatak da je od 12 trenera iz prvog kola preživio samo Ivica Barbarić iz Širokog Brijega. 

– Nažalost, takav je taj trenerski posao, zna se gdje je most najtanji i gdje puca. Treneri koji se pripreme na to puno lakše izlaze iz tih situacija koje nisu nimalo prijatne. Ko je ovdje u pravu, je li Edis trebao ostati ili otići…, u to neću da ulazim, međutim očito je kako su se u klubu nadali da će drugačije ići i da su jednim dijelom slušali i glas javnosti koja je bila nezadovoljna igrom. Pogotovo nakon što su dovedeni, za naše uslove, izuzetno kvalitetni igrači poput Santosa, Hodžića ili Krpića. Vidjet ćemo hoće li se nešto promijeniti sada kada dođe novi trener. Čitam da je u opticaju nekoliko imena, ko god dođe neće mu biti lako, pogotovo jer svi teže toj Evropi kroz prvenstvo ili Kup. Zna se koliko bi ta finansijska sredstva dobro došla klubu u ovim teškim vremenima. Teško jeste, ali ne i nemoguće. 

Ono što mu daje nadu kada je u pitanju sama perspektiva Željezničara su navijači.

– Koliko god zvučalo kao otrcana fraza, navijači su najveća pokretačka snaga ovog kluba. Pa, pogledajte šta govore igrači drugih klubova kada dođu igrati na Grbavicu. Svi ističu taj ambijent, navijače…, nemjerljivo je to u odnosu na druge klubove, ali nažalost koče nas druge stvari. Od te korone nikako da stanemo na noge. Kroz historiju je bilo i težih momenata, u toj mjeri da je klub bio pred gašenjem, pa bi se svaki put kao feniks digao iz pepela. Ja sam kao igrač bio jedan od sudionika tog vrhunca kada sam 2000. stigao iz Slobode. Bila je to, mislim, jedina generacija u BiH koja je za godinu dana osvojila tri trofeja, uključujući i Superkup koji se više ne igra. U razgovoru sa starijim navijačima i trenerima često čujem da je ta generacija bila najbolja poslijeratna. U to vrijeme nije bilo društvenih mreža kao danas, da jeste, poslije ta tri trofeja bile bi samo naše slike po portalima.

Interesovalo nas je i kakvo mu je danas zdravnstveno stanje. Skoro će dvije godine kako je završio u bolnici, bilo je to predinfarktno stanje,  a ugrađena su mu i dva stenta. 

– Dobro je, idem redovno na kontrole. Radim sve što sam radio i prije operacije, igram lopte, trčim, šetam…, ali moram uvijek imati u podsvijesti šta se desilo da se ne bi, ne daj Bože, ponovilo. U našem društvu je najveći problem stres. Sve od toga kreće. Moj savjet je svima da nerviranje i sve stvari koje djeluju na psihu svedu na minimum – podvukao je Omer Joldić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal. 

(Reprezentacija.ba)