Plijenio je fudbalskom ljepotom kakva se danas rijetko sreće. Fore i bogato iskustvo je prodavao gdje god je igrao, čovjek je koji uživa kultni status u Splitu, Osijeku i Zadru, kojeg obožavaju u Japanu u kojem je godinama postojao i ‘fan club’ njemu u čast, a kao igrač okušao se čak i u Meksiku. U pitanju je Almir Turković.
Turković koji važi za ‘old school’ čarobnjaka s loptom nedavno je napunio 52 godine. Za ikone poput njega danas nema mjesta u Savezu, niti u bilo kojoj od reprezentativnih selekcija, ali ima u Hrvatskoj. NK Osijek otvorio je skoro podružnicu u Sarajevu. Popularnom Zeki u opisu poslu je da prati potencijalna pojačanja, kako iz bh. bazena, tako i zemalja okruženja.
No, prije nego što smo se dotakli svih tih tema, interesovalo nas je kakvo je danas stanje sa zdravljem. Svi su bili u šoku kada je ne tako davno pretrpio teži srčani udar.
SHVATIO SAM DA JE SVE PROLAZNO
– Jučer su tačno bile četiri godine od toga. Ma, dobro sam, pazim se, držim se terapija… Malo me je taj srčani udar i osvijestio kao osobu. Shvatio sam da je sve ovo prolazno, mi smo na ovom svijetu samo putnici. Kroz život nisam skoro nikada bio bolestan, nisam pio ni tablete, međutim potreslo me je kada su mi preminuli roditelji praktički u roku od godinu i dva mjeseca. To mi je baš teško palo, bez roditelja više ništa nije isto, ni praznici, ništa… Ali, radi djece i radi sebe moraš ići dalje – priča Almir Turković na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
I pored toga, između zgrada na Čengić Vili, igra lopte s rajom.
– Moram malo. Ne igram ja sad sa sto posto, više je to druženje, rekreacija. Uđem, napravim dribling, opucam po golu i na klupu. Ima tu i poznate raje. Dođe Buki (Bulend Bišćević, op.a), pa Dželo Muharemović, čak i Medunjanin kada je tu. Eh, on je zvijer baš, najbolji je naš igrač, mada je i najbolji po godinama od nas. Majstor je malog fudbala. Ima nekih čestica u toj Čengić Vili. U par zgrada ima sedam-osam profesionalnih igrača. Prije dvije godine stavili su nam na taj teren umjetnu travu, sada se borimo da nam i reflektore urade.
U RATU SU NAS GLEDALI KAO PSE
Neki kažu kako je Turković bio posljednji romantičar Premijer lige. Samo po sebi nameće se pitanje zašto danas nema takvih igrača?
– Ima, majke mi, ali sve se i promijenilo. Naopako je. Nikada više lošijih fudbalera nije uspjelo, a boljih propalo. Samo se interes gleda, pranje para… Kod nas je narod na svoju ruku. Ja kada kažem da naša liga mora biti razvojna, ponekad imam osjećaj da moram i crtati šta to znači. Moramo forsirati svoju djecu, mora imati barem po pet juniora u svakom timu, jedino tako možemo da zaštitimo klubove od sumnjivih stranaca koji dobro naplate svoje usluge i – ništa. I ja sam bio stranac, znam kako je to, igrao sam na tri različita kontinenta u najtežim vremenima. Tada je naša zemlja bila u ratu, gledali su nas vani kao pse, niko te ne cijeni… Morao si se ponižavati, dolaziti na probe da bi uspio, pa te ucjenjuju… Ma, joj.
Svugdje ga cijene, najmanje u njegovom Sarajevu. Ne krije da je razočaran načinom na koji se vodi klub u kojem je ponikao.
– Danas kada radim u Osijeku mogu sa sigurnošču reći da je HNL odskočio dosta od ostalih liga s naših prostora. Liga je puno bolja i interesantnija. I nisu sigurno Hrvati slučajno treći na svijetu, niti Dinamo iz godine u godinu igra važnu ulogu u Evropi. Na to sve dođe neko ko je kod nas direktor i kaže kako će Sarajevo za dvije godine biti najveći klub na Balkanu. Pitanje znaju li ti ljudi koje države pripadaju Balkanu. Takve gluposti se mogu samo kod nas pričati. Ti ćeš za dvije godine nadmašiti ono što Dinamo radi 25…, dajte.
Ni rezultatski Sarajevu ne ide. Navijači prstom upiru u Mirzu Varešanovića tražeći da napusti kormilo.
– Ja podržavam Mirzu. Volim više njega vidjeti tu, nego… Mirza je neko ko ima emocije prema klubu, ko osjeti to, međutim koliko sam upratio, tu je više problem nešto iz prošlosti. Ne znam detalje. Sablić koji je bio trener je moj prijatelj, sjetimo se da je imao i on krize, ali nije mu se to toliko zamjeralo kao Varešanoviću danas. Ne dolazi uspjeh preko noći. Došlo je i nekoliko novih fudbalera na pauzi, pa treba strpljenja da se posloži to sve. Ako mu je predsjednik kao imperativ stavio plasman u Evropu, onda treba sačekati do kraja i ako ne uspije, neka odgovara. Ovako nakon dva-tri kola prozivati čovjeka je ludost.
PO PRIRODI BUNTOVNIK
Jedno vrijeme je Turković bio i dio reprezentacije BiH. Kao igrač odigrao je 11 utakmica. Nekoliko u eri sadašnjeg selektora Faruka Hadžibegića.
– Danas su u Savezu novi ljudi. Vidim da se počelo raditi na poboljšanju uslova, novim terenima, što je jako dobro za naš fudbal. Neka rade… To što su promijenili selektora i to u neku ruku mogu prihvatiti, ako su procijenili da je tako najbolje, na kraju rezultat je taj koji će sve reći. O njemu ne mogu nešto puno govoriti jer nismo puno ni sarađivali. Inače, da budem iskren, nisam ni neko ko je opčinjen s reprezentacijom. Kroz život sam uvijek bio buntovnik, na strani pravde, malog čovjeka. Nemam lijepo iskustvo s reprezentacijom i jedne prilike ću ispričati šta sam sve doživio i vidio. I sada kada vidim ko sve igra, pa i u omladinskim kategorijama, najbolje je biti po strani. Pogotovo jer ne možeš ništa promijeniti.
Prisjetio se i kako je to bilo igrati u zemljama poput Meksika i Japana.
– Nije tada bilo puno interesa i novaca u igri. Bilo je više obraza. Najbolje to oslikava ona pjesma: ‘Tad se srcem igralo, obrazom plaćalo’. U takve zemlje možeš zalutati, ali da baš možeš i igrati – teško. Pogotovo još ostaviti trag. Meni je bilo prelijepo to vrijeme. Meksikanci su slični našem narodu, veseljaci, dok su Japanci totalno drugi svijet. Kao da su s druge planete. Kod njih vozač ako zakasni pet minuta, daje otkaz, osjeća sramotu. U Osaki sam se posebno osjećao kao fudbaler, tamo je godinama postojao fan club s mojim imenom. Jedne prilike su donijeli 300 kopački, trenerki… za djecu Sarajeva. Prije korone smo podijelili i skoro stotinu lopti klubovima koji su u težoj situaciji.
U Japanu se mogao zadržati i duže da nije bilo – klaustrofobije.
– Iako sam imao važeći ugovor, odlučio sam se vratiti, ostavio sam i pare i sve. Rekao sam već, drugačiji sam malo tip… Nije mene strah letenja koliko je zatvorenog prostora, a gdje ćeš dalje od aviona koji je u zraku. Japanci su mi tada rekli da sam gospodin jer bi neko na mom mjestu možda ostao tu, zezao se, iživljavao… Bog me je na kraju nagradio, pa čim sam sletio u Zagreb, došao je poziv iz Hajduka gdje sam proveo još jedno zlatno vrijeme u karijeri. Osvojili smo dvije titule prvaka uz još tri trofeja. Hajduk je čudo, mlađa raja nije svjesna kakav je to klub, podvukao je Turković na kraju razgovora.
(Reprezentacija.ba)
