Sinan Sinanović je dugogodišnji bh. sportski novinar koji je od samog početka “iznutra” pratio reprezentaciju BiH, Premijer ligu BiH i vjerovatno znao sve o svemu i svakome.
Sa Sinanovićem smo na Reprezentacija.ba razgovorali o Faruku Hadžibegiću, posebno o njegovom prvom mandatu koji je Sinan pratio izbliza, ali stanju u bh. fudbalu i mnogim drugim temama.
Kako komentarišete Hadžibegićev dosadašnji rad na kormilu reprezentacije na pripremi utakmica za EURO 2024? Koliko se Faruk razlikuje od svog prvog mandata iz 1999. godine?
“Faruk Hadžibegić nema puno vremena. Kvalifikacije dočekuje bez prijateljske utakmice, ali mu u prilog ide što je Ivaylo Petev iza sebe ostavio dobru ekipu. Bio sam među prvima koji je digao glas protiv Peteva, ali ne kao trenera već zbog načina na koji se sve to dešavalo. Brojni stručnjaci su me uvjerili da Petev odlično radi posao. To su govorili čak i iskusni treneri, a neki od njih su i sami kandidirali za selektorsku poziciju. Meni je bitno šta kaže struka, a čak i jedan Vahid Halilhodžić i mnogi drugi treneri su najpohvalnije govorili o radu Peteva.
Faruk je izuzuzetno zahvalan za medije, nije “nedostupan” poput prethodnika, a sa sobom nosi jednu novu atmosferu, pozitivnu energiju, ako hoćete Faruk ima svoje dodatne motive. “Hadžija” je osnivao ovaj Savez. Zajedno s Džemaludinom Mušovićem, Mirom Poljom, Sašom Vugdalićem, Mirsom Fazlagićem, Fuadom Muzurovićem, Jusufom Pušinom, Ivicom Osimom, Mehmedom Spahom, Enverom Marićem, Acom Ristićem, Ivicom Miočem… radili su na promociji NSBiH i na lobiranju za prijem u FIFA-u. Organizirali su na desetine utakmica po Evropi prije nego će nas u članstvo primiti UEFA-a i FIFA-a.
Kako je u “jeseni” karijeri ima silne motive da ostvari uspjeh.
Faruka Hadžibegića možete voljeti ili ne, ali niko ne može i ne smije ignorirati sve što je “Hadžija” ostvario u karijeri. Biti šampion sa Sarajevom, potom kapiten Sošoa, Betisa, te kao kruna karijere predvoditi superiornu jugoslovensku reprezentaciju na svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji je za svaki respekt.
Ne zaboravimo da su u toj ekipi igrali nogometni genijalci, poput Safeta Sušića, Dragana Stojkovića, Deje Savićevića, pa znalci kakvi su bili Zlatko Vujović, Srećko Katanec, Refik Šabanadžović, Mirsad Baljić, Davor Jozić, Robert Prosinečki i drugi.
Hadžibegić je jedan od rijetkih igrača u klupskoj povijesti Sošoa, kojem je klub priredio oproštaj. U Betisu je igrao kratko i stekao simpatije. Koliko je bio cijenjen, govorio i to što je dobio priliku da bude sportski direktor i trener. Sve to govori o njegovoj ličnosti, karakteru, sportskim kvalitetama. Kao neko ko s njim više od dvadeset godina sarađuje i povremeno “ratuje” imam potrebu podsjetiti na njegov sportski opus.
Dakle, od Hadžibegića očekujemo da napravi ono što je uradio Safet Sušić. Jedini koji nas je odveo na veliko takmičenje. Jedini put Bosna i Hercegovina je igrala na svjetskom prvenstvu u Brazilu, iako igramo kvalifikacije od 1996. godine.
To što smo popljuvali “Papeta” to više govori o nama.”
Hadžibegić je u prvom mandatu pozivao igrače iz domaćeg prvenstva. Simpatija prema igračima PL BiH je idalje tu, obilazi ih, uputio je i poziv Bilbiji iako ima na raspolaganju 5-6 golgetera iz europskih liga?
“Selektor je osvojio simpatije javnosti posjetama klubovima, igračima, ima neku viziju šta hoće. Njegov je hendikep kako rekoh vrijeme. Nema previše vremena za eksperimentisanje.
Kao selektor naklonjen je domaćim igračima, posebno mladima. Znam da je u prvom mandatu zvao Edina Smajića, iz bugojanske Iskre, pa Alena Škoru, Omera Joldića, Alena Avdića, Adnana Gušu, Faruka Ihtijarevića…
To diže rejting bh. igračima i općenito bh. nogometu, ma šta o tome mislili.
Spisak je uvijek nezahvalno komentirati. Da izađete na ulicu i pitate koje bi igrače pozvali, svako od anketiranih bi pozvao 15-16 sa Hadžibegićevog spiska. Dakle “sporni” su oni preko 20. mjesta. Istina u ovakvoj situaciji ne može se izostaviti Nermin Zolotić. Koji ipak igra u Portugalu. I što je najvažnije igra kontinuirano dobro. Svakako tu su Haris Hajradinović, Amar Rahmanović, Eldar Ćivić.
Selektoru nije jednostavno, jer javnost s pravom očekuje da se pozovu Huseinbašić, Tahirović, Hamulić, Nezirović.., a treba to uigrati. Faruk nema pravo na kiks. Svaka utakmica je “majstorica”. Zato mu nije nimalo ugodno. Da sam na selektorovom mjestu pozvao bih Edina Džeku na sastanak stručnog štaba i zajednički napravili najbolju postavu. Ipak je Džeko tu 15 godina. Možda mu je najviše stalo da se od reprezentacije oprosti plasmanom na Europsko prvenstvo. Džeko je više od igrača, kapitena. I on, danas – sutra treba biti na nekoj od pozicija u reprezentaciji. Uz i sa Zvjezdanom Misimovićem. Kao nekad najjači tandem u Bundesligi.
Faruk Hadžibegić ima neke svoje principe, od kojih ne odustaje. Ko ga ne poznaje pomislit će da je nepredvidiv, pa se čini da ima “kratak fitilj”. On jednostavno sluša svoju intuiciju. Vjerovatno nekada prenagli. Moguće da je sazrio pa neke “greške” danas ne bi ponovio. Recimo on u kvalifikacijama za EP 1999. godine, za utakmicu s Farskim ostrvima nije zvao Hasana Salihamidžića i Elvira Baljića. A Balja, baš to ljeto potpisao za Real. Hasan igrao za Bajern. Selektor je imao neke svoje rezone, neku računicu. Htio je poslati poruku da niko nije iznad grupe. Da su svi jednaki. I, šta se desilo. Odigrali smo 2:2. Izgubili dva ključna boda i ostali bez europsko prvenstva. Selektor je bio nepopustljiv, a to nekada nije dobro.”
Hadžibegić je u prvom mandatu naprasno napustio klupu BiH, nakon samo sedam mečeva. Bojite li se da je to sada moguće? Koliko se promijenio kroz godine?
Ne znam hoće li kroz kvalifikacije biti sličnih situacija, ali znam da Hadžibegić ne odustaje od svojih principa. Ne znam da li je potpisao ugovor s NSBiH? Znam da nije ugodno ako znaš da živiš od utakmice do utakmice. Da svi očekuju dvije naredne pobjede, kao da su Island i Slovačka Stupčanica ili kao da igramo u Blagaju, a ne u Bratislavi.
Ja bih više volio da nam Misimović i Hadžibegić osiguraju da imamo za naredno desetljeće Huseinbašića, Tahirovića, Hamulića, Nezirovića, nego da odemo na EP, a onda nas nema nigdje desetak godina. Da bi se to ostvarilo potrebno je vrijeme za selektora. Iz NSBiH su jasno i glasno poručili da ih zanima samo plasman na EP. Bez Bešića, Pjanića, Kolašinca, niko ne može garantirati četiri, a kamoli šest bodova.
Uz reprezentaciju sam od prvog dana i prvih priprema u Velikoj Kladuši. Bilo je to u junu 1996. godine. Na pripremama su, između ostalih bili Vukašin Petranović, Fahrudin Onerović, Admir Smajić, Mehmed Baždarević, Haris Škoro, Edin Mujčin, Nermin Šabić, Sanin Pintul, Ivica Jozić, Suvad Katana, Miralem Brkan, Senad Brkić, Almir Turković, Vedin Musić… A reprezentaciju su vodili Fuad Muzurović, Mustafa Hukić, Enver Marić, Mirso Fazlagić, Džemaludin Mušović. Generalni sekretar bio je Ivica Mioč. Sve vrhunska imena, nekada proslavljeni nogometaši.
Kada pogledate ko su sve selektori bili, uhvati vas tuga kako smo dozvolili da trošimo takva imena. Pazite sad: Mirsad Fazlagić, Fuad Muzurović, Džemaludin Mušović, Faruk Hadžibegić, Mišo Smajlović, Blaž Slišković, Meho Kodro, Denijal Pirić, Miroslav Blažević, Safet Sušić, Mehmed Baždarević, Robert Prosinečki, Dušan Bajević… Ivaylo Petev jedini je stranac. Već sam rekao da je jako dobro radio svoj posao. Prosinečki se također izvan BiH…
Uvjeren sam da niti jedna zemlja na svijetu, reprezentacija nije imala jača imena za selektore. I sve smo ih potrošili. Znate kako i zašto? Zbog izbornog sustava. Nama su ljudi iz provincije dolazili na ključne pozicije u NSBiH i oni su odlučivali o sudbini Bake, Papeta, Ćire, Duška…
Vi ste osobno možda ostavili i veći trag u reprezentaciji nego neki igrači, kako gledate danas stanje u FS BiH, reprezentaciji, Premijer ligi BiH?
“Zašto nam je Premijer liga slabija danas nego prije petnaest, dvadeset godina? Zato što se dovode nekvalitetni stranci. Ja sam protiv anonimusa, prosječnih stranaca, trenera igrača. Bez obzira dolaze li iz Srbije, Hrvatske, Turske… Jednostavno klubovi trebaju više forsirati svoju djecu. Andrej Đokanović je naše dijete, kao i Darko Todorović, Andrija Drljo, Halid Šabanović. Evo, recimo taj Šabanović je direktno iz naše Premijer lige otišao u Francusku. Koliko imate takvih primjera. Na prste jedne ruke možemo ih nabrojati. “Stranci”, oni u tranzitu koji dolaze ne znaju šta znači vječiti derbi. Nisam protiv stranaca već protiv nekvaliteta. Dajte nam Dalića, Piksija Stojkovića, Keka, Radulovića, M. Savovića… Takvi su treneri dobro došli, a nikako prosječni anonimusi.
Bio sam na Koševu kada je Željo dočekao Newcastle. Niti jedan navijač Želje nije strahovao od Engleza, a Amar Osim ih je dočekao dočekao sa Mirzetom Alagićem, Sanjinom Mešićem, Almirom Gredićem, Denisom Karićem, Adinom Mulaosmanovićem… Isto tako Sarajevo. Sarajevska djeca su, uz nekoliko kvalitetnih pojačanja dobili Genka. Pa i druge europske klubove. Nije tako daleko kada smo u samo nekoliko dana dva puta dobili Belgijance.
Zašto smo u blatu? Zato što je takav sustav da nema prostora za nekog poput Marka Topića. Rijetko poštena osoba. Sve je u životu sam postigao, prošao kroz trnje i blato i prosto mi neshvatljivo zašto kluvovi i savezi daju prostora anonimusima. Admir Smajić nedavno je rekao da nije sreo pošteniju osobu od Topića, a Smajićeve riječi imaju težinu. Neshvatljivo je kako je savez trošio jednog Ivicu Osima, Sergeja Barbareza, pa gore pomenute selektore… Da ne pričam kako u reprezentaciji šansu nikad nisu dobili Vahid Halilhodžić, Džemal Hadžiabdić, Amar Osim, Kemal Alispahić…
Tek kada se Željo, Sarajevo, Velež, Sloboda, Zrinjski, Borac, Čelik, Široki.., potpuno okrenu domaćim igračima i trenerima, možemo se nadati kvalitetnijem nogometu, većim uspjesima na internacionalnoj sceni, češćim nastupima reprezentacije na velikim takmičenjima. Evo, drago mi je zbog Veleža i pozitivne priče koju radi. Senad Kevelj stvara neke nove vrijednosti oko kluba. Takvi nam trebaju u klubovima i u savezu.
Treba nam jedinstvena Druga liga umjesto Prve lige FBiH i Prve lige RS. Proširio bih i Premijer ligu, jer ovako kako radimo “gasimo” centre, gradove, regije, kantone. Recimo jedan Unsko Sanski kanton nema premijerligaša. Nema ga ni Srednjebosanski. Pa BPK. Foča je nogometni grad, kao i Doboj, Visoko… Šta smo dobilo sa smanjenjem Premijer lige? Ništa. Smanjili smo prostor za forsiranje domaćih igrača i trenera, a napravili smo novo tržište za anonimuse s raznih strana. Koji defiliraju kroz bh. nogomet.
Izgradnja terena je odlična stvar. Bez sportske infrastrukture nema uspjeha. Nedostaje kadra po klubovima, jer je “starije pregazilo” vrijeme, a mlađi bi se trebali educirati kroz programe UEFA-e, FIFA-e, pratiti trendove. Danas to nije slučaj i zato plaćamo danak. Najisplativija je investicija u sportske radnike i trenere. A kod nas najmanje pažnje pridaju tome.
Kada je u pitanju bh. nogomet i ono što zaslužuje pažnju, svakako su ljudi, koji ulažu vlastiti novac. Ismiru Mirviću i Azmiru Husiću treba crveni tepih prostrijeti. Ljudi ulažu milione. Oni trebaju imati ključne pozicije u NSBiH. Samo s takvim ljudima možemo naprijed.
Treba pohvaliti rad Sindikata profesionalnih fudbalera. To je revolucionarna stvar za naš nogomet. Aldin Đidić s Vitom Paškaljem, Josipom Kupreškićem, Nikolom Vasiljevićem. Tarikom Trbićem radi odličnu stvar. Sindikat je nogometašima i trenerima i otac i majka!
Samo su navijači reprezentacije konstanta. Njihova ljubav prema reprezentaciji ne blijedi. Naprotiv, sve su više uz sve naše reprezentacije. Šteta je što više nema u prvim redovima Iće Turšića i njegove ekipe. Kakva su oni bil sila. Jači od “Visokog predstavnika”. Fakat je tako. Kada se oni oglase sve se trese. Zajedno smo pravili akciju “ZA SPAS FUDBALA U BIH”. Na Koševu smo okupili tridesetak hiljada gledalaca, a u Zenici je bilo pedesetak savezovih gledalaca. Koji su gledali utakmicu B reprezentacije BiH protiv Azeerbejdžana. Predstavnici Fanatikosa bili su na promociji moje knjige OD TIRANE DO MARAKANE. Zajedno smo vršili pritisak na Savez i političare sa Miralem Pjanić dobije bh.državljanstvo. I uspjeli smo.
Nekada se nismo u svemu slagali, ali nam je svima reprezentacija na prvom mjestu. Naprimjer, jedan dio navijača bio je protiv Ćire Blaževića. Ili Safeta Sušića. Uglavnom, BHF su nešto što ne može nadživiti niti jedan sustav, niti jedna politika, predsjednik… Svi prolaze, mijenjaju se igrači, selektori, a pjesma s tribina nikad neće utihnuti. “Rijeka” s bh.navijača teci će kroz gradove na stadionima širom svijeta. I to je najbolje što Bosna i Hercegovina ima.”
Dugo godina ste bili urednik najvećeg sportskog magazina u BiH “Avazovog Sporta”? Gdje ste danas angažovani?
“Mlada novinarska ekipa uređuje portal Sportske.ba, koji sam pokrenuo 2016, kada sam napustio Dnevni Avaz. Sudbina je takva da sam uređivao prvi i poslijednji broj Avazovog Sporta. Ponosan sam na period koji sam proveo sa sjajnom ekipom novinara i prijatelja u Avazu. I danas često dobijam poruke sportske raje, koji su rasli uz Avazov Sport. S nestrpljenjem čekali utorak i petak da kupe Avazov Sport.
Angažiran sam i kao voditelj i urednik emisije Sportske priče, na televiziji ALFA. Kroz studio, koji je u hotelu Radon plaza, prošlo je stotine vrhunskih sportista. Zadovoljstvo mi je ugostiti značajna imena, ne samo iz BiH već i regiona.
Vodim ekipu “Zvijezde BiH” s kojom igramo humane utakmice širom Bosne i Hercegovine, ali i izvan granica naše zemlje. Igramo za bolesne, za povratnike, gostujemo klubovima i gradovima, koji slave rođendane, jubileje. Ponosan sam na Viber grupu, u kojoj su, između ostalih Vaha Halilhodžić, Damir Džumhur, Savo Milošević, Vlatko Glavaš, braća Džemal i Mili Hadžiabdić, Mehmed Baždarević, Zvjezdan Misimović, Nihad Selimović, Samir Bekrić, Faruk Hadžibegić, Nenad Bjelica, Elvir Bolić, Nikola Nikić, Semir Tuce, Samir Avdić, Ivan Gudelj, Dragan Skočić, Edin Mujčin, Mirza Varešanović, Borče Sredojević, Veldin Karić, Anto Petrović i mnogi drugi. U grupi je oko 100 velikana bh.sporta. Dogovaramo se oko utakmica, jedni drugima čestitaju rođendane, a najsretniji sam kada se bivši asovi čuju nakon dvadeset ili trideset godina.
Zahvaljujući Pavlu Pepđonoviću Riječaninu iz Ulcinja, sportskoj raji i biznismenu ove godine ćemo na tradicionalno druženje u Ulcinju. Na kojem se okuplja sportska elita bivše juge. Svako ljeto slično okupljanje je organizirao Nikola Nikić u rodnim Skrugrićima.
Ponosan na saradnju s prestižnim portalom Reprezentacija.ba. Imam odličnu saradnju sa svim kolegama iz BiH i regiona. Imamo tradicionalna okupljanja sportskih novinara Jugoistočne Evrope. Već dva desetljeća surađujemo s kolegama Veskom Drljevićem, Tošom Brajkovićem, Predragom Milinkovićem, Boškom Trpevskim, Jurom Ozmecom, Dejanom Tanevskim, Senkom Zupljaninom, Nikolom Lipovcem, Dušanom Jocićem, Vladom Perovićem, Nebojšom Šofrancem… Imamo kongrese, turnire…
Odazivamo se humanim akcijama, kad god možemo. Sve je to plod timskog rada, prijateljske atmosfere sportske raje i okruženja u kojem se krećem.
S Emirom Delićem, novinarom Al jazeera, Almirom Šećkanovićem i prijateljima osnovali smo udruženje sportskih novinara. Članovi smo svjetske asocijacije (AIPS). Na čelu udruženja sada su naši prijatelji Mirza Kolar i Vedran Radenović. U timu su još Dario Mehmedović, Denis Huseinbegović, Slaviša Vukašinović, Azra Isić, Amina Čorbo Zećo, Nermin Kustura, Samir Šišić, Matej Damjanović, Adnan Demić, Darko Suton, Edin Borovina, Nermin Demirović, Boris Bilić, Bakir Tiro, Kemo Ahmetović, Igor Kristić, Dario Božić, Semir Mustafić, Goran Šumar, Haris Mrkonja, Samir Mlaćo, Kenan Cinac, Adnan Pločo, Zlaja Hasanagić, Armin Pašić i ostala raja.
Lično bih volio da više poštujemo naše veličine, kakve su Miralem Pjanić, Edin Džeko, Vedo Ibišević, Asmir Begović, Hasan Salihamidžić, Sergej Barbarez, Elvir Bolić, Mirza Varešanović, Vedin Musić, Saša Papac, Mirsad Hibić, Elvir Baljić, Muhamed Konjić, Nino Milenković, Zvjezdan Misimović, Merso Selimbegović, Emir Spahić, Toni Šunjić, Edin Višča.., kao i sve igrače koji su ostavili veliki trag u reprezentaciji.”
Poznati ste kao čovjek koji svoje resurse, znanja i kontakte nesebično stavlja na ustupanje kolegama, posebno onim mlađim? Možda je vaša najveća misija to što ste uspjeli mnoge mlade motivisati da se bave sportom kroz različite oblike, posebno kroz novinarstvo. Javnosti je nepoznato da ste bili i vjetar u leđa i Reprezentacija.ba portalu prije više od 15 godina?
“Reprezentacija.ba kao medij dao je veliki doprinos u afirmaciji bh. talenata, pogotovo onih iz dijaspore. Bez kolegijalne kurtoazije, Reprezentacija.ba forsira jedan afirmativan pristup na medijskoj sceni. Ne vidim po svaku cijenu borbu za klikove. Na izvjestan način, a zbog dugogodišnje suradnje, osjećam se dijelom tima portala Reprezentacije.”
(Reprezentacija.ba)
