Izbor selektora prema nacionalnom ključu nije novost kada je BiH u pitanju. Mario Ivanković koji je “H” komponenta tako je ljetos dobio priliku da vodi selekciju do 19 godina, ali za razliku od nekih ranijih izbora, njegov je naišao na podršku širom Bosne i Hercegovinu. Istu onu kakvu je zbog svojih, prije svega ljudskih kvaliteta, uživao i kao igrač. O tome govori i činjenica da je kao legenda Zrinjskog svojedobno sa Veležovog stadiona “Rođeni” ispraćen aplauzom.
Ivanković je relativno mlad trener. Iskustvo je najprije sakupljao radeći u Zrinjskom kao “desna ruka” Sliškoviću, Vukasu, Marinoviću, Miši i Barbariću, u šest godina je osvojio četiri titule, a naslovom se okitio vodeći kasnije i kadete mostarskog kluba.
Pun motiva sada nastoji da uspjeh napravi i u juniorskoj reprezentaciju koju je nakon četiri mjeseca pauze ponovo okupio. Ovaj put pozvao je igrače iz BiH, Švedske, Njemačke, Mađarske…, a s ciljem kako bi se kroz treninge i utakmice uvjerio u njihove kvalitete, odnosno kako bi se iskristalisala slika tima koji će krajem godine putovati na kvalifikacioni turnir u Luksemburg. To je bila ujedno i tema na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
GRUPA NIJE LAGANA
– U pitanju je generacija 2005. i mlađi. U kampu su danas većinom fudbaleri koji su, da tako kažem, na provjeri, predložili su ih njihovi treneri, ljudi od povjerenja… Vjerujem da će se neko od njih istaknuti i biti u konkurenciji za ozbiljnu selekciju koju ćemo uigravati za 11. mjesec i kvalifikacije za Euro. Naravno, ima i problema, neki igrači nisu mogli doći jer nije UEFA-in termin, ali šta možemo… Vjerujem kako imamo dovoljno vremena da probamo nešto uraditi – kaže Ivanković.
Žrijebom u Nyonu odlučeno je kako će BiH za protivnike u grupi 11 imati Nizozemsku, Azerbejdžan i Luksemburg.
– Čujem često kako kažu da je grupa lagana, ali ne bih se složio. Evo, dovoljno je spomenuti Luksemburg i njihovu selekciju igrača koji su 2005. godište. Pobjeđivali su Englesku, pa Belgiju… To dovoljno kaže. Baš čekam da u narednim danima dobijem tu utakmicu s Belgijom kako bih mogao dodatno analizirati ih. Ne bih da se stekne dojam kako već tražim alibi, međutim ne treba podcjenjivati, zna se gdje smo mi i gdje su oni. Idemo se potruditi da odradimo posao najbolje što možemo i na kraju budemo ispred njih.
LIBANON, NJEMAČKA, JUŽNA KOREJA…
Pitali smo Ivankovića i koji je to način da igrači koji igraju ‘vani’ budu primijećeni.
– Mi nemamo razvijenu skaut-službu kao Hrvatska ili Srbija. Većinom informacije tražimo kroz medije, internet, kada dobijemo neku preporuku, provjerimo statistiku… Ne odričemo se nikada fudbalera iz inostranstva. Mahom svi oni igraju u jačim ligama. U trkačkom i svakom drugom smislu su ispred domaćih, međutim nastojimo da ih ukompunujemo sve.
Ivanković se može pohvaliti i sjajnom igračkom karijerom koju je, zanimljivo, počeo u Veležu. Ima i iskustvo igranja u inostranstvu.
– Možda je mogla biti i bolja, ko zna… Rat je prekinuo naše najljepše, juniorsko, doba. Put me je preko Veleža i Zrinjskog odveo u tadašnji Varteks, a poslije sam se još okušao u Južnoj Koreji, Njemačkoj i Libanonu. Velike su to razlike bile. I prije 25 godina Južna Koreja je bila jedan totalno drugačiji svijet. Uvjeti su bili vrhunski samo što se treniralo, što se kaže, od jutra do mraka. Nećkao sam se kada je trebalo ići u Libanon jer sam kao dijete slušao samo loše vijesti iz te zemlje. Kad god upališ TV, uvijek priča o ratu, ali sa današnje distance to je bilo možda i najljepše vrijeme u karijeri. Na svakoj utakmici preko 20 hiljada navijača, slabija liga, odradiš jedan trening i uživaš uz more. I ljudi su sjajni.
VELEŽ MI JE POMOGAO
Premijer liga BiH danas i u njegovo vrijeme…
– Uh, to je vječita rasprava u društvu. Ja mislim da je u moje vrijeme, tamo negdje između 2005. i 2010. bilo puno boljih fudbalera, a imam i argumente za to. Svaka ekipa je imala individualce, po tri-četiri dobra fudbalera, što u današnje vrijeme i nije slučaj. Finansije su bile, doduše, znatno manje. Ako želimo da napredujemo, neophodno je da radimo na infrastrukturi i da poboljšamo rad u omladinskim školama jer od toga sve počinje.
U karijeri najdublji trag ne ostavio u Zrinjskom, a cijenjen je i među navijačima svih klubova u zemlji, pa i među Veležovim.
– Prema Veležu sam uvijek imao jedan fer i korektan odnos. Kada sam 2002. igrao prvi derbi protiv njih, izjavio sam kako sam dijete Veleža jer sam tamo bio od 7. do 17. godine, ali sam rekao da ću sve dati za Zrinjski kada krene utakmica. Neki su mi to i zamjerili. Sticajem okolnosti baš tu utakmicu sam riješio i dobio čestitke s obje strane. Velež će meni biti uvijek na posebnom mjestu, to je dio moje prošlosti. pomogao mi je u karijeri. Ali, vremena se mijenjaju, tako mi je sad Zrinjski na prvom mjestu – poručio je Ivanković na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)
