Potpisom Rusmira Cvike za Al-Arabi, Bosna i Hercegovina ponovo ima trenera na ozbiljnoj sceni. Klub iz Kuvajta koji je nekadašnji trener Željezničara i reprezentacije naše zemlje preuzeo važi za najtrofejniji i najorganizovaniji u zemlji. U vitrinama imaju čak 52 trofeja.

Četiri godine je Cviko radio u Željezničaru i u tom periodu osvojio je pet trofeja, a nakon toga je ostavio odličan dojam i rezultate u kineskim prvoligašima Dalianu i Hakki te našoj reprezentaciji kroz koju se u to vrijeme isprofilisalo nekoliko fudbalera koji danas čine okosnicu tima poput Hadžiahmetovića, Hadžikadunića, Ahmedhodžića, Saničanina… Bez svih tih Ivaylo Petev danas ne može zamisliti prvu postavu.

Kuvajtska epizoda za Cviku je počela dobro. Barem gledajući rezultate, a sve to bilo je ujedno i povod za razgovor s ovim stručnjakom.

– Klub je ambiciozan, najtrofejniji, najbolji i najorganizovaniji u zemlji. Uradit ćemo sve da ostvarimo što bolji rezultat. Startali smo s trijumfom 4:1 u Kupu, iako u prethodnih devet utakmica klub nije imao pobjedu, a u prvenstvu smo u subotu pobijedili Al-Jahru za koju igra Enes Sipović. Idemo iz utakmice u utakmicu, vjerujem da možemo napraviti dobre stvari – javio se Cviko iz Kuvajta za portal Reprezentacija.ba.

Od trenera s ovih prostora Al-Arabi su još vodili Darko Nestorović, Boris Bunjak, Ante Miše… Upravo je Miše klub uspoređivao sa svojim Hajdukom.

– Da, Miše kaže da je Al Arabi kao Hajduk, a ja bih ga usporedio sa Željezničarom. Iako je možda u suštini i puno veći. Od osnivanja 1960. godine osvojili su 52 trofeja, čak 17 puta su bili prvaci Kuvajta, rekorderi su po tome. Od kompletne populacije najviše ljudi navija upravo za Al Arabi. Na čelu je čovjek koji je jedan od najmoćnijih ovdje, razumije se u fudbal, bio je fudbaler ranije a Al Arabi ima i klubove u drugim sportovima. Ma, to je čitav kompleks.

Cviko je jedan od rijetkih bh. trenera koji sa sobom vodi i pomoćnike. Ovaj put s njim će u Kuvajtu raditi Elvis Karić i Edin Prljača, lica koja pamtimo s premijerligaških terena.

– U pregovorima takve stvari postavim kao uslov. Ili moji ljudi dolaze sa mnom ili ništa, stvar je samo da li želiš to ili ne. Iako to ističete kao rijetkost, moje mišljenje da si međusobno trebamo pomagati jer naši treneri zbog edukacije koju su stekli i samih licenci trebaju da dobiju šansu i na većoj razini. Sada sam se odlučio za Karića i Prljaču za koje smatram da su i kao ljudi, prije svega, dobri i naravno trenerski kompetentni. I u Kini sam imao saradnike u vidu Hidića, Muharemovića, Šarića, pa Seferovića… Neki su se tu našli i greškom, ali, kao što sam rekao, svakome treba šansu pružiti i na koncu učiti iz vlastitih iskustava.

Naši treneri teško posao dobiju i u domaćem prvenstvu, a na prste se mogu izbrojati treneri iz Bosne i Hercegovine koji danas rade u inostranstvu.

– Činjenica je da naši treneri u svijetu nisu toliko cijenjeni. Daleko manje od trenera iz zemalja okruženja. Uz nekolicinu naših starijih trenera, tek ih je nekoliko radilo u ozbiljnim zemljama, a i to ponajviše zahvaljujuću trudu i uspjehu. Mislite da je jednom Bosancu lako dobiti šansu da, primjerice, radi u Kini? Problem je taj što je kod nas i kvaliteta fudbala na niskom nivou, katastrofalni su uslovi, a to vide i stranci kada pogledaju neku od utakmica. Kada se gleda ispred malih ekrana, uz dužno poštovanje prema nekim sredinama, tereni izgledaju kao livade.

Zanimljivo je da malo nedostajalo da se Cviko vrati u Premijer ligu BiH. U ljeto prošle godine bio je jedan od najozbiljnijih kandidata za klupu Željezničara, privlačio ga je povratak na Grbavicu, ali na koncu od cijele priče nije bilo ništa.

– Ja sam čovjek koji je iskren i koji voli da se ispoštuje ono što se kaže. Istina je da sam bio na pragu preuzimanja Željezničara. Tome je trebao prethoditi ulazak određenih ljudi u Upravni odbor, na kraju su došli drugi s kojima jesam razgovarao, ali nije bilo vizije i prave slike o mom načinu rada. U to vrijeme bile su prisutne velike turbulencije, ima ih i sada, u manjoj mjeri, a kao neko ko je tu proveo lijepe godine želim im od srca da prevaziđu sve to. Pored Željezničara imao sam i drugih poziva, što nije zadovoljavalo moje ambicije. Po prirodi sam takav da nikada ne bih mogao dopustiti da mi se neko miješa u posao. A takvih klubova ima. Dovedu trenera, pa onda predsjednik odlučuje kako će, šta će i na kraju te – pusti niz vodu. Nije to moj stil. Odlučio sam da se borim u inostranstvu, ne znam koliko će to trajati, ali ako se nekada iz BiH ukaže ozbiljna prilika, zašto da ne?

Govoreći o radu u Bosni i Hercegovine, osvrnuo se i na problem što se domaći treneri ne cijene dovoljno.

– Uvijek smo, nažalost, više cijenjeni vani nego kod svoje kuće. Neki “polovni” treneri u većini slučajeva dobijaju prednost nad našim, a onda na kraju bude, kao, nisam znao da on zna. I što je još gore, trenere iz inostranstva klubovi plate, dok našim duguju plate. A kvalitet naših neuporedivo bolji. Mi što odemo vani samo se snalazimo i borimo da nađemo klubove, slab nam je fudbalski lobi jer nemamo ljudi iz fudbala u fudbalu.

U prošlom periodu imao je priliku da radi u reprezentaciji kao trener. U to vrijeme za reprezentaciju su počeli igrati Hadžikadunić, Ahmedhodžić, Saničanin, Hadžiahmetović…

– Danas ljudi pitaju da li je nešto moglo ovako ili onako. Na neke procese ne možeš utjecati, živimo u takvoj državi i tako se moramo ponašati. S trenerskog posla to je bilo maksimalno što se moglo u tom momentu. Otkazivanja zbog koronavirusa su dolazila svakodnevno, jedan dan ne možeš računati na Pjanića, drugi dan na golmana, trećem klub ne dozvoljava… I kada se nanizaju takve situacije, teško je. Ako moram nešto da izdvojim to je saradnja sa igračima što se tiče treninga. Džeko kao kapiten i predvodnik, recimo, koliko je klasan igrač, toliko je i dobar za saradnju. Sve sluša besprijekorno. U to vrijeme doveli smo Ahmedhodžića i Hadžikadunića koji su sad okosnica, debitovali su Saničanin te Hadžiahmetović na kojeg do tada nisu ni obraćali toliko pažnju. Danas su svi ti standardni. Da je bio neko ko je to mogao sve sagledati, vjerovatno bismo i danas radili tu.

Vrijeme provedeno sa Dušanom Bajevićem opisuje kao dragocjeno.

– Bilo mi je zadovoljstvo raditi s takvim čovjekom, čujemo se i danas, trebao sam ići i kod njega u Atinu. Zajedno smo pripremali ekipu za utakmice, odmah na početku napravili smo i dobar rezultat protiv Italije, ali onda su uslijedili problemi s koronavirusom koji su sve poremetili. Svejedno, gledam pozitivno na to vrijeme jer raditi kao trener u reprezentaciji svoje zemlje je vrhunac.

Nakon 55 nastupa i 10 golova za reprezentaciju Edin Višća se tada i oprostio, ali prave razloge nikada nije naveo. Mnogi su mislili da se razlog krije u kritikama nakon što je promašio penal u utakmici protiv Sjeverne Irske, pisalo se i o ljutnji na nekog od saigrača.

– Ne bih govorio o tome zašto se Višća oprostio, neka to ostane između Edina i mene, mada znaju to i drugi ljudi. Da je Višća mogao dati još, jeste sigurno, to je jedan klasan igrač i zlatno dijete. Njemu reprezentacija treba da bude zahvalna na svemu što je dao. Nekada će neko i reći zašto se poovukao, pa makar i ja, ali u ovom momentu ne bih. Želim mu sve najbolje i da se što prije oporavi od povrede.

Cviko je idealan sagovornik zbog toga što se ne libi reći ono što misli. Jedne prilike je, gostujući u sudiju Nove BH, prozvao “alibi igrače”.

– Nemaju mi zbog čega zamjeriti jer me znaju dobro, bio sam im trener i radili smo zajedno. Ono što vidim, to kažem. Kada gubimo, gubimo svi, ali unutar ekipe se mora znati šta ko radi i kako ko može kome pomoći. Ima i onih koji za sebe misle da su zvijezde, koji hodaju po gradu, dok drugi provedu cijelo vrijeme u hotelu. Nije problem  ni otići i popiti kafu s nekim od prijatelja za vrijeme okupljanja, svi smo mi ljudi, međutim problem je ako ne pružiš maksimum na utakmici. E, tad svaka neznalica ima pravo da kaže da si viđen ovdje ili ondje. Ne može uvijek biti ni do trenera. Mi na fizičku spremu igrača ne možemo utjecati niti ga učiti kako igrati s loptom, dobio si poziv jer se podrazumijeva da to sve znaš, a ono što trebaš je – igrati srcem. Kad to shvatimo, bit će sve lakše. Ili, ako kažeš da ti ne odgovara taktika, a igraš sa Pjanićem, Džekom, Krunićem, Kolašincem, Sehićem, Višćom …, koji su promijenili toliko vrhunskih trenera, klubova i znaju sve taktičke postavke. To su znalci, samo je problem volje, srca, htijenja. Kada nešto ne funkcioniše, treba kritikovati, ali isto tako i pohvaliti ako je dobro. Sada smo se plasirali u A grupu Lige nacija i ovom prilikom želim čestitati selektoru i igračima.

Za kraj razgovora iznio je svoje mišljenje i o spornoj prijateljskoj utakmici s Rusijom koja bi se trebala odigrati narednog mjeseca.

– Poznavaući situaciju, prilike u zemlji i Evropi, meni je to totalno nelogično. Pogotovo ako znamo da su Rusi suspendovani iz svih takmičenja. Ne mislim da je to neka nemoralna ponuda i da bismo ‘aman’ nešto zaradili. Ipak, to je jedna od onih stvari o kojima sam govorio i na koje ne možemo utjecati, takva je država… Ja se iskreno nadam da do te utakmice neće doći jer to ne bi poslalo lijepu sliku svijetu o nama, poručio je Rusmir Cviko na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

(Reprezentacija.ba)