Srđan Stanić pokrenuo je nedavno zanimljiv biznis. Za razliku od većine kolega koji nakon karijere najčešće vrhunac svog poslovnog dometa ostvare u ugostiteljstvu, ovaj nekadašnji kapiten Željezničara u rodnom Sarajevu je pokrenuo “Oxybaric” – jedinstveni centar hiperbaričnih komora za tretmane kisikom. Slijedivši tradiciju pokojnog oca i legendarnog sarajevskog doktora Dragiše Stanića, na taj način će moći mnogim sportistima, ali i svim građanima, olakšati zdravstvene probleme.
Kockice novih poduhvata počeo je Stanić da slaže još za vrijeme profesionalne karijere koju je bio primoran prekinuti u 32. godini. Na to su utjecali zdravstveni problemi, ali nije mu ni žao, pogotovo jer mu je karijera za bh. prilike bila i više nego uspješna. U riznici trofeja danas ima četiri naslova prvaka, tri Kupa Bosne i Hercegovine.
Na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal otkrio je kako je zapravo ušao u novi posao, kako je nastala ideja…
– Na ideju sam došao u razgovoru sa mojim prijateljima iz Banjaluke koji su u tome već bili, pa su mi predložili da zajedno uđemo u posao. Kako sam tada već prestao igrati fudbal, analizirao sam cijelu priču i pomislio sam: ‘Zašto da ne?’ Danas vidim da nisam pogriješio. Zadovoljni smo kako to sve ide, ljudi dolaze, raspituju se, a i na dobroj smo lokaciji. Korak po korak, kaže nam Stanić koji iza sebe ima preko dvije stotine nastupa u dresu Željezničara.
Razmišljate li da se u dogledno vrijeme vratite fudbalu, kao trener, skaut ili agent?
– Po završetku karijere tražio sam posao koji će mi omogućiti da budem u kontaktu s ljudima iz raznih sfera društva. S ovim sadašnjim sam pogodio, nakon što se sve dodatno uhoda, nije isključeno ni da se vratim fudbalu u nekoj novoj ulozi. Ko zna… Stalno se viđam sa igračima, trenerima, stojim svima na raspolaganju. U međuvremenu sam pozavršavao i trenerske licence, radio sam sa djecom, tako da ne bi mi ništa to bilo novo.
Koliko je bilo teško donijeti odluku o završetku karijere?
– Pa, i nije baš, pogotovo jer sam imao zdravstvene probleme. Prilikom jednog pregleda ustanovljeno je kako mi je oštećen srčani zalizak i već tada su mi savjetovali da prestanem s fudbalom. Jeste to moja prva ljubav, ali za riskiranjem nije bilo potrebe, danas ipak imam i porodicu. Danas me često pitaju jesam li zadovoljan s onim što sam napravio. Kada vidim odakle sam krenuo i kakve sam povrede imao u najboljim godinama, moram biti, a uostalom igrao sam i za najbolje klubove u našoj državi. I u gotovo svakom sam imao zapaženu ulogu.
I danas ste često na tribinama Grbavice. Kako gledate na trenutnu situaciju?
– Činjenica je da Željo po renomeu zaslužuje da je stalno u vrhu, međutim moramo biti zadovoljni i sa ovim danas. Dovoljno je samo vidjeti kakva je situacija bila prošle godine… U sadašnjem timu imam nekoliko prijatelja i znam koliko se bore, znam koliko za taj klub živi Edis Mulalić, a okupio je i stručni štab sa mladim trenerima koji imaju velike ambicije. Napravljena je super kohezija, gledajući utakmice ide to sve bolje i bolje, vjerujem da će priča biti uspješna.
Zanimljivo je da ste fudbalsku karijeru počeli u – Sarajevu. Jeste li ponekad doživjeli neugodnost zbog toga što ste “promijenili” dres?
– Poslije polusezone u Slaviji vratio sam se na Koševo, u to vrijeme je ekipa bila baš jaka, osvojili su i titulu. Ipak, poznato je kako je Husref Musemić u to vrijeme više preferirao starije igrače i u razgovoru s njima vidio sam da računaju na mene, ali ne kao prvu opciju. S druge strane, Željezničar jeste i rado sam na kraju prihvatio njihovu ponudu. A nekih ozbiljnih incidenata zbog toga nisam imao. Doduše, odrastao sam na Bjelavama, u mahali u kojoj je 50-50 navijača Željezničara i Sarajeva. Sa svima sam se družio, igrao…
Kroz karijeru susretali ste se s brojnim fudbalerima. Da li biste mogli izdvojiti nekoga?
– Kada sam počinjao igrati fudbal našim fudbalom su ‘harali’ Mešanović, Škoro… Na kraju se potrefi da s jednim od tih dijelite svlačionicu i uvjerite se kakav je majstor. Alen Mešanović je definitivno to bio, i to sa 36 godina, mogao je uzeti loptu, sve nas predriblati na treningu i dati gol. Sa njim je bilo i anegdota. Sjećam se kada je tek stigao, jedan dan vozio sam ga kući sa treninga i pitao ga u znatiželji zašto nema auto, a on mi kaže kako je on idealan suvozač i da ću ga ja vozati dok je on tu. Nasmijao sam se baš. Čujemo se i danas. U Americi je. Veliki utisak na mene je ostavio i Zajko Zeba koji je, uz igračke kvalitete, imao i sjajne liderske sposobnosti. Nije džaba svugdje bio kapiten, pomagao mi je mnogo savjetima, a poseban je bio Mirsad Bešlija.
Navijači Željezničara vam i danas zamjeraju transfer u Zrinjski. Zašto ste prije toga, kako se priča, odbili produžiti ugovor?
– To je bio nesporazum sa tadašnjim rukovodstvom. Bili smo skoro sve dogovorio oko produženja ugovora sa Željezničarom, a na kraju to nije ispoštovano, nuđeno je nešto drugo i kružile su priče da ne želim ostati. Zvao me tada i jedan klub iz Poljske. Nije mi se išlo, supruga je trebala roditi, da bi u međuvremenu došao Zrinjski sa znatno boljom finansijskom ponudom. Tako je ispalo, šta ćete, nema potrebe da se ikome pravdam. I dan danas zbog toga imam posljedice, ne ‘mirišu’ me pojedini simpatizeri Želje, ali čist sam jer znam da sam upravo u tom plavom dresu davao i više od maksimuma, osvajao trofeje, poručio je Srđan Stanić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
(Reprezentacija.ba)