Već dugi niz godina postiže zapažene rezultate na kantonalnom i državnom nivou. Profesor je sporta, vlasnik i glavni trener KK “ABC Basket”, a svakako je najpoznatiji po radu sa Alenom Omićem i Jusufom Nurkićem koji su u međuvremenu napravili uspješne košarkaške karijere. Govorimo o Ozrenu Seleskoviću.

Nurkića je ovaj košarkaški lisac naučio osnove košarke i jedan je od najzaslužnijih što se posvetio uopšte sportu. Prvi put ga je ugledao kada je imao 12 godina i već tada je procijenio da vrijedi raditi s njim, odnosno da ima “materijala” da postane dobar košarkaš, a danas to isto misli za Jusufovog brata Kenana s kojim također trenira.

Na uspjehe koji je ostvario Ozren danas gleda skromno. Kao trener ponosan je što se uopšte njegovo ime danas dovodi u kontekst s košarkašem koji godinama igra u NBA ligi.

– Ako me pitate kao trenera jesam li ponosan – naravno. Sa Jusufom sam počeo raditi još kada je bio šesti razred osnovne škole. Iako je imao tek 12 godina, vidjelo se da bi od njega moglo nešto biti, a velikim dijelom i genetika je utjecala na to. Kompletna njegova porodica i sa očeve i sa majčine strane je visoka, a uz tu genetiku, naravno da je za uspjeh najvažnija bila Jusufova izuzetna predanost košarci i upornost. To ga je izdvajalo od ostale djece, kaže Ozren Selesković na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Dolazio je u Bašigovce četiri puta sedmično, u školu gdje je išao Nurkić, a ponekad ga je na trening vodila i policijska patrola.

– Bilo je dosta dogodovština. Sam način mog dolaska na treninge je bio komplikovan jer sam u selo dolazio bez automobila. Jusufov otac Hariz se snalazio na sve moguće načine jer nije želio da propusti nijedan trening. Svima je poznato da je on policajac. Kada ne bi mogao doći pred mene na stanicu, poslao bi policijsku patrolu da naprave kao ophodnju od Živinica do Bašigovaca. Tako su me ponekad i “hapsili”. Ma, snalazili smo se na sve načine, a sve kako bi se posvetili Jusufu i kako bi on što prije zavolio košarku. Da nije, ko zna da li bi danas pričali o ovom svemu.

A ono što još ističe u radu s Nurkićem jeste njegovo ponašanje. Dodaje i da mu je neostvarena želja to što ga još nije imao priliku gledati na djelu u NBA ligi.

– Družili smo se pristojan broj godina, a za to vrijeme nikada nisam osjetio potrebu da povisim ton na njega. A znate kakva su djeca. Sve zadatke je izvršavao na najbolji način i zasigurno je momak kojeg bi svaki trener poželio da ima.

Svoj košarkaški put polako gradi i Nurkićev mlađi brat Kenan. Sa 14 godina je već visok dva metra i nosi patike broj 51,5. Uskoro će nositi dres Slobode.

– Još uvijek je dječak. Nije mi drago što se diže pompa tolika, ali razumljivo je, ipak je Jusufov brat. Samo ne bih volio da ima bilo kakav pritisak. Činjenica je da se radi o velikom talentu i da ima itekako velike šanse da dostigne najviši nivo. Pred njim je dosta težak i naporan rad. Ubrzo mijenja sredinu, ide na školovanje u Tuzlu i tamo nastavlja karijeru, a ja ću i dalje biti involviran u njegov rad te pratiti ga. Najvažnije je da bude zdrav i da nastavi radi kao što je do sada. Pored toga što ga stimulišem da bude dobar košarkaš, važno mi je i to da ne zapostavlja obrazovanje i što je odličan učenik. To daje širinu kod sportaša.

Pored toga što je u svom klubu KK “ABC Basket” kroz koji je iznjedrio vrhunske košarkaše, Selesković je, s druge strane, također je na sebe preuzeo još jedan projekat – Jedinstvo Dženeks.

– Ono što mi je poseban izazov u ovim zrelim trenerskim godinama, to je ženski košarkaški klub Jedinstvo Dženeks u kojem sam od 1. januara zaposlen kao šef stručnog štaba. Želja mi je da u narednim godinama ovaj klub zauzme ozbiljno mjesto, kako u našoj, tako i u evropskoj košarci. Bilo bi pretenciozno reći da ćemo se ponovo boriti za titulu evropskih prvakinja jer su se  okolnosti logističke i finansijske promijenile u odnosu na ranija vremena, ali težit ćemo ka ozbiljnim stvarima. Svim srcem sam predan ovom projektu, poručio je Ozren Selesković.

(Reprezentacija.ba)