Svojevremeno je Karačić smatran velikom nadom bh. fudbala. Sa 19 godina je iz Zrinjskog otišao u Adanaspor, u vrijeme dok se ovaj klub još takmičio u 1. ligi, a brojne povrede usporile su ga na putu da napravi još veće stvari u Turskoj.

Ipak, partije koje danas pruža pokazuju kako za njega vozovi još uvijek nisu prošli. Ove sezone se tri puta našao u najboljem timu kola, ponio je i kapitensku traku, što najbolje oslikava kakav rejting ima u Adanasporu.

– Ide dobro, stvarno. Na početku sezone nisam branio jer su postojale određene nesuglasice, trebao sam otići u drugi klub, bilo je to skoro završeno, ali na kraju je palo u vodu. Nakon toga stavili su me na gol i, evo, od tada branim jako dobro. Potvrđuje i to što su me turski mediji nekoliko puta uvrstili u najbolji tim kola, kaže Goran Karačić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Gdje ste trebali ići?

– Ne bih sada otkrivao o kojem se klubu radi, ne bi bilo korektno, a ne bih ni da se vodi neka polemika. Bilo, prošlo. Fokusiran sam sada na Adanaspor gdje mi je stvarno lijepo, ovo mi je šesta sezona u klubu, pa me već zovu i domaći. Zavolio sam ovaj grad i klub. Iako je trenutno kriza u svakom klubu zbog pada lire, turski fudbal je jako kvalitetan i uslovi su fenomenalni. U drugoj ligi su skoro sve arene… Stadioni su baš vrhunski, ističe Mostarac.

Ugovor Vam ističe na kraju sezone. Je li vrijeme za novi izazov?

– Da, bilo je nekih razgovora oko produženja, ali poslije šest godina ovdje osjetim da je vrijeme da promijenim nešto u svojoj karijeri. Želim novi izazov. Cilj mi je braniti ovdje u 1. ligi i nadam se da ću uspjeti ostvariti ga. Mada, ova liga koju sad igram je neizvjesna, pet bodova te dijeli od ispadanja, a šest-sedam do ulaska u play-off. Sve je moguće.

Koliko se teško vratiti nakon brojnih povreda koje ste imali kroz karijeru? Niste klonuli duhom…

– S tim povredama baš nisam imao sreće. Konkretno, najviše mi je problema zadavalo moje desno koljeno, a sve je počelo još kada sam sa Zrinjskim pobijedio Široki Brijeg na Pecari. Tada su mi ti lateralni ligamenti ‘prošetali’, vagalo se trebam li se operisati ili ne, vukao sam tako. Jednu utakmicu odigram pod bolovima, a onda tri-četiri dana ne mogu stati na nogu. Nisam imao izbora nego da se operišem u Turskoj i, hvala Bogu, prošlo je super. Sada nemam nikakvih problema i činim sve da vratim izgubljeno vrijeme.

Kakav je život u Turskoj?

– Idealan! Navikao sam se stvarno, grad ima dva miliona stanovnika, a naročito mi se sviđa klima. Dok u drugim turskim gradovima pada kiša, snijeg, kod nas je ovdje kao na moru. Temperatura iznosi skoro 22 stepena. Turska kao država je prekrasna, imaš sve što ti duša poželi, a u njenu raskoš i ljepotu dodatno se uvjerim ovako kada sa klubom putujem na gostovanja.

Igrali ste protiv mnoštvo sjajnih fudbalera. Koga biste izdvojili?

– U ovih šest godina koliko sam u Turskoj baš sam se susreo s mnogim poznatim imenima. Bilo je zanimljivo protiv Cenka Tosuna koji je danas u Evertonu, pa Ricarda Quaresme, Lucasa Podolskog… Sve su to imena koja si nekada gledao na TV-u, a onda ih odjednom vidiš na suprotnoj strani i boriš se da ti ne zabiju gol. Ali, sada sam već stariji i iskusniji, gledam na njih kao i na sve ljude, svi smo mi od krvi i mesa.

Karijeru ste počeli u Zrinjskom koji danas ‘žari i pali’ Premijer ligom. Dugo Plemići nisu izgledali bolje.

– Pratim ih svaku utakmicu. Kada mi je stric preminuo od koronavirusa, Adanaspor mi je izašao u susret i pustio me da idem u Mostar, a zadnji dan boravka tamo iskoristio sam i kako bi pogledao utakmicu protiv Širokog Brijega. Šta reći… Zrinjski pokazuje da je najposloženiji klub u BiH, izvrsnog trenera Sergeja Jakirovića, a tim predvođen Nemanjom Bilbijom koji je došao prvi put kada sam ja počeo braniti. Šta je čovjek od tada napravio u dresu Zrinjskog je za pohvalu. Da mu se skine kapa, pa i nazove ulica po njemu.

Osim za Zrinjski i Adanaspor, jedan dio karijere proveli ste u njemačkom Sandhausenu.

– U Njemačkoj nisam baš imao najbolji status, branio sam pretežno u prijateljskim utakmicama, ali i na taj period gledam pozitivno. Strašna je njemačka škola golmana. Svidio mi se i onaj njihov čelični mentalitet, vjerujem da sam pokupio malo te discipline, što mi danas mnogo pomaže.



Kakva sjećanja imate na vrijeme provedeno u reprezentaciji BiH? U U21 selekciji ste bili i kapiten.

– Igrao sam od najmlađih dana za BiH i naročito me raduje što sam i dan-danas veliki prijatelj sa skoro svim tim momcima koji su u to vrijeme bili tu sa mnom. A život nas je razbacao na sve strane. Žao mi je što nismo otišli na neko veliko takmičenje, a mogli smo, pogotovo je bila sjajna ta generacija u U21 selekciji gdje su pored mene bili još Menalo, Memija, Gojak. Demirović… Ma, top! Mogli smo više, definitivno.

Je li tačno da ste imali i ponudu da branite za Hrvatsku?

– Postojali su neki kontakti, ali ja sam čovjek koji se od malena veže za nešto i nije mi imalo smisla da mijenjam reprezentaciju. Vezao sam se za moje prijatelje. Ne žalim.

Karijeru ste počeli kao rukometaš prateći korake braće Igora i Ivana.

– Krenuo sam kao rukometaš i onda sam došao s prijateljem na trening MNK Mostar i stao sam na gol. Dobro sam branio, a iako sam želio isključivo biti rukometaš, trener me je natjerao da ostanem u fudbalu. Inače, Igor, Ivan i ja smo kao brača jako vezani. Sva trojica smo na različitim stranama svijeta, ali stalno smo na telefonu, pratimo se i godinama podržavamo, poručio je Goran Karačić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

(Reprezentacija.ba)