INTERVJU/ Omer Joldić: Uplašio sam se, svašta mi je prolazilo kroz glavu… Posao ne treba nositi kući

Legendarni fudbaler Želje za Reprezentacija.ba portal govorio o problemima koje je imao sa srcem, 100. rođendanu Željezničara, ali i mladim bh. igračima

Omer Joldić: Uplašio sam se, svašta mi je prolazilo kroz glavu… Posao ne treba nositi kući
Foto: Damir Hajdarbašić, Reprezentacija.ba

Zdravstveno stanje Omera Joldića danas je, srećom, vrlo dobro. Vijest da je krajem augusta hospitaliziran i da su mu ugrađena dva stenta izazvala je veliku zabrinutost među svim ljubiteljima fudbala u našoj zemlji, ipak se radi o legendarnom fudbaleru Željezničara, a tih dana telefon mu je bio usijan od poziva.

Joldića smo ‘uhvatili’ u šetnji ulicama Sarajeva. Danas mu je, kaže, to novi način života i preporučuje ga svakom.

– Bilo je to predinfarktno stanje. Javio mi se najprije nekakav čudan osjećaj u grudima, u početku tome nisam pridavao pažnju, ali kako je prisutan bio i sljedeće jutro… Nije mi bilo svejedno. Javio se strah, brže-bolje pozvao sam hitnu, potom odradio preglede koji su pokazali određene probleme. Nakon svega zadržali su me i ugradili mi dva stenta. Danas se osjećam za deset, šetam, trčkaram, a vraćam se i na posao sljedeće sedmice. Šta je razlog, teško je reći. Masnoće, trigliceridi…, sve te stvari su mi uredne, nisam ni pušač da se može reći da su mi krvne žile začepljene od nikotina i duhanskih proizvoda. I vakcinisao sam se. Vjerovatno se razlog krije u nekim svakodnevnim problemima i stresu. Sve to, nažalost, nosimo kući, priča Omer Joldić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Kako se oduprijeti tome?

– Odslušao sam baš jedno predavanje vezano za nutricionizam i slične stvari, gdje se savjetuje da se hranimo mediteranski, da tri puta sedmično jedemo ribu, što je svakako način ishrane koji ne može svako si priuštiti. Skuplja je to hrana. I na kraju na red je došla priča o stresu i savjeti da ga skroz uklonimo iz života.  U tom trenutku jedan čovjek iz Tarčina je prekinuo predavačicu i rekao kako je već 20 godina s roditeljima zajedno, otac mu je prije dvije godine umro, majka na postelji, dijete rođeno sa problemom kuka, a supruga operisala karcinom. I kako ti da nemaš stres? Treba pokušati živjeti, prije svega zdravo. Najveći naš problem su umjetni sokovi. Ne treba pretjerivati ni u čemu, treba pokušati biti aktivan i gluposti s posla izbaciti kroz šetnju, vožnju bicikla… Ništa drugo. Puno sam čitao o tome. Čak i ovi vrhunski treneri imaju metode pomoću kojih se oslobađaju toga. Ja volim ćevape, mogao bih ih svaki dan jesti, ali znam da to nije zdravo. Mi živimo u lijepoj zemlji u kojoj imamo voće i povrće sezonsko…

Foto: Armin Herić, FK Željezničar

Posljednjih dana u fokusu je bio 100. rođendan Željezničara. Kao navijač i bivši igrač, kako ste doživjeli to?

– Imao sam čast i privilegiju da me pozovu na svečanu večeru na kojoj su bili prisutni veterani Željezničara, generacija u kojoj su Hadžiabdić, Jelušić…, pa zatim Škrba, Šabanadžović, Berjan… Neki i nisu mogli doći. Kad vratim film i pogledam kakva su sve imena nosila dres koji sam i ja svojevremeno, onda se javi baš neki osjećaj ponosa. Barem da budem mali kamičak u mozaiku te velike porodice koja ima tradiciju, a koja se zove Željezničar. I nakon karijere ostao sam tu da radim u omladinskom pogonu gdje za cilj imamo da stvaramo mlade igrače. Nekada budemo zadovoljni, nekada ne, ali to je fudbal. Isto tako moram istaći da sam ponosno čitao medije, kako iz regiona, tako i Evrope koji su izvještavali o Željinom vatrometu i stotoj godišnjici. Svakom navijaču treba da bude golemo srce. Te sportske priče su ono što našu zemlju predstavlja u lijepom svjetlu, puno je toga tmurno zadnjih godina.

Već godinama ste u omladinskom pogonu Plavih. Vidite li se jednog dana na klupi prvog tima?

– Posjedujem UEFA-inu Pro licencu i naravno da mi imam svoje ambicije kada je u pitanju trenerski posao. U nekom narednom periodu cilj mi je biti ili pomoćni ili prvi trener Željezničara gdje već sedam godina radim u omladinskom pogonu. Od toga zadnje četiri godine vodim juniore. Osjetim da bi trebalo da promijenim uzrastnu skupinu, a mislim i da sam sazrio kao trener. Danas sam ponosan na mnoge momke koje sam trenirao i koji su ostavili trag, od Šabanadžovića, Šehića, Hajdarevića… Da ih ne nabrajam dalje. E, sad, u ovom poslu ne možeš birati ni klub ni vrijeme. Zato se ni ne opterećujem mnogo s tim, ali da se nekada mora krenuti raditi sa seniorima, mora.

Svojevremeno ste bili i dio reprezentacije. Kako danas gledate na stanje u državnom timu?

– Kao neko ko je bio član mlade, mediteranske i A selekcije, naravno da pratim reprezentaciju i da mi je žao što se u proteklom periodu stvorila jedna loša atmosfera. Puno je tu negativne energije, ali rezultati su ti koji diktiraju atmosferu i za nadati se da će je upravo oni promijeniti. Kada govorim o reprezentaciji, treba biti realan, odnosno biti svjestan da mi nismo neka fudbalska velesila. Nakon Mundijala u Brazilu trebali smo biti svjesni da će većina onih fudbalera kroz dvije-tri godine završiti karijere i da nas čeka smjena generacija. Jesmo li mi to na pravi način odradili ili ne, vrijeme će pokazati. Nije lako biti ni selektor, pogotovo kod nas, gdje sebi svako daje za pravo da govori i o igračima, i o taktici… Općenito mislim da fudbal u našoj zemlji moraju voditi ljudi koji poznaju srž. Ne kažem da bi bivši igrači odlično vodili sve to, ali da ih treba biti više u fudbalu, treba. I pažnja se mora posvetiti našoj djeci u inostranstvu jer baza koju imamo u BiH nije dovoljna.

Foto: FK Željezničar

Bili ste specijalni gost na kampu koji je organizovan u SAD-u.

– Bio sam u Dallasu sudionik jednog kampa koji organizuje naš čovjek Murat Alibašić. Oduševilo me koliko se naši ljudi odazivaju, koliko se druže na tim kampovima, a moram reći i da je pogrešno što na tu djecu iz Amerike gledamo skeptično. Ima dosta talenata. Mislim da bi te kampove trebalo organizovati u svim zemljama u kojima ima naše dijaspore. Treba rasporediti stručne ljude koji bi procijenili kvalitet, a na osnovu toga, igrači bi dobijali pozive za okupljanje u Zenici i tako bi se napravio filter. Ponovit ću, nismo mi Portugal, Francuska ili Italija da imamo široku bazu, moramo voditi računa o svakom talentu i pratiti ga kroz razvoj. Sreća je, evo, da smo sad dobili “Šveđane” u zadnjoj liniji Ahmedhodžića i Hadžikadunića, ali bilo je djece i koju smo izgubili zbog ne baš najboljeg odnosa.

Mogu li se, recimo, ta djeca dovesti u bh. prvenstvo?

– I tu treba biti realan. Ako, recimo, struka u Freiburgu ocijeni jednog fudbalera kvalitetnim, nije baš u redu očekivati da on dođe u Velež, Zrinjski… Problem je u kvaliteti naše lige, u infrastrukturi, to je ono na čemu treba raditi i od čega će ovisiti dalji razvoj naše djece. U Željezničaru se lično susrećem sa možda najslabijom infrastrukturom od svih omladinskih pogona u Premijer ligi. Nije me sramota ni strah reći da treniramo na najnekvalitetnijem terenu sa vještačkom travom. U Lukavici je osvanuo novi teren, dobili su ga još Famos, pa Radnik iz Hadžića… Preduslov je, dakle, infrastruktura, poručio je Omer Joldić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

(Reprezentacija.ba)

Ovu vijest vam donosi kladionica Mozzart.

Oznake:

Komentari

1 Komentar
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Shu_Pac
24.09.2021. 13:08

Jos jedan “blood cloth” uzrokovan vakcinom. Samo se bodite.