Za Zajka Zebu se s pravom može reći da je fudbalski virtuoz i ikona Premijer lige Bosne i Hercegovine. Jedan je od najboljih koji su ikad igrali u ovom takmičenju, a u svojoj vitrini ima i tri titule prvaka naše zemlje koje je osvajao u dresovima Zrinjskog i Željezničara.

Sada u 38. godini Zeba je odlučio da stavi tačku na svoju karijeru. Istina, tu odluku je donio i u maju 2018. godine te se potom predomislio, međutim sada je kraj. Definitivno. Već je našao i novi posao.

– To je to. Mogao sam još pomalo igrati, ali odlučio sam da prestanem, barem ovako na profesionalnom nivou. Uvijek se kasnije može nešto rekreativno. Igrao sam stvarno sa užitkom, nisam se patio. Hvala Bogu, tokom karijere sam sačuvao zdravlje i nisam imao nekih većih povreda. Uz to, u 1. ligi FBiH je kvalitet nešto manji nego u Premijer ligi, kaže Zajko Zeba na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Ostali ste u Igmanu, ali na novoj funkciji. Kako se snalazite?

– Tako je, dobio sam ponudu da radim kao sportski direktor i prihvatio sam je. Ljudi u Igmanu su stvarno korektni i zadovoljstvo mi je danas biti tu. Inače, posao sportskog direktora sam imao priliku raditi i u Olimpiku, osjetim nekako da mi leži, a imam i dobru saradnju sa šefom stručnog štaba. Ambicije? Dobro smo krenuli. Cilj nam je da budemo stabilan prvoligaš, negdje u sredini tabele i da ne strepimo za opstanak. Ostalo polako. Korak po korak.

Kako ocjenjujete Prvu ligu Federacije BiH?

– Rekao sam već da je malo slabija od Premijer lige BiH, međutim nije za podcijeniti. Po meni je ova liga idealna kao odskočna daska za dalje. Znate, većina klubova se ovdje pati s tim mladima, teško ih je naći, a onima koji u Premijer ligi BiH završe juniorski staž je kao iz poniženja doći ovdje. To je pogrešno. Da je u moje vrijeme ovako nešto postojalo, ih…

Zašto baš Igman? Pretpostavljamo da su vas zvali i drugi klubovi.

– Godinama sam dobar prijatelj sa Jasminom Badžakom, imao sam mogućnost i da se vratim u Željezničar, ali nije bilo smisla. Već sam se bio oprostio i bilo bi glupo da ponovo dolazim. Obećao sam ljudima iz Igmana da ću doći i to je bio dobar potez.

Čelnici Međugorja nedavno su izjavili kako ste im obećali da ćete doći. Dakle, ništa od toga?

– Haha, mi smo dobri dvadesetak godina, još iz vremena kada sam igrao za Brotnjo. To je niželigaški fudbal, mogao bih nekada odigrati onako drugarski, zašto ne. Vidjet ćemo.

Jedno vrijeme ste bili i u trenerskim vodama. Asistirali ste na klupi Željezničara.

– Kada sam još aktivno igrao fudbal nisam mnogo razmišljao o tom životu nakon karijere. Ipak, sada kada poslažem kockice, fudbal je jedino ono u čemu sam bio i u čemu se vidim. Nisam odustao ni od tog trenerskog posla, sve zavisi kakva se šansa ukaže, ali kod nas u državi je generalno problem što malo ko ima viziju i što se olako troše treneri i ljudi. To mi se ne sviđa. A što se tiče te epizode u Željezničaru, bilo je to turbulentno vrijeme. Uslijedili su loši rezultati i to se na svima nama odrazilo na kraju.

U Željezničaru ste najviše vremena sarađivali sa Amarom Osimom. Bilo je sigurno i anegdota.

– U to vrijeme je bilo ‘in’ igrati i navijati za Željezničar, svake godine smo osvajali minimalno jedan trofej, tako da možete zamisliti onda… O Amarovim trenerskim kvalitetama ne treba trošiti riječi jer je dovoljno vidjeti kakve je rezultate napravio.  Anegdote? Ma, sa Amarom je svaki dan bio anegdota. U to vrijeme, recimo, nikada nije bilo obavezno da nosimo na trening kostobrane, a kada mu pukne film, onda nas postroji i kazni nas ukoliko ih nemamo. Svakome je drugačije bilo. Mi koji smo bolje zarađivali, logično, platili bismo više. Ali, na to niko nije obraćao pažnju jer smo bili zadovoljni sa ostalim stvarima.

Kako gledate na eru Senada Misimovića u Željezničaru?

– Za te dvije godine koliko smo sarađivali mogu reći samo najbolje. Na rezultatskom planu nismo imali baš sreće, to je neobjašnjivo, ali smo opet osvojili Kup i dvije godine bili drugi na tabeli. Tada je to bio neuspjeh. Vidite gdje smo sada… Isto tako se za finansije nismo sikirali, sve je bilo redovno, a i dosta se uradilo po pitanju stadiona.

Da se vratimo na Vašu karijeru. Koliko ste zadovoljni s onim što ste napravili?

– Kada gledam odakle sam krenuo i da nisam imao nekoga ‘jakog’ iza leđa, onda sigurno mogu biti zadovoljan. Prošao sam pola svijeta, upoznao toliko dobrih ljudi… Finansijski sam najbolje prošao u Rusiji, gdje sam bio četiri godine, a izuzev Željezničara, moram reći da mi je baš lijepo bilo u Mariboru.  Igrali smo velike utakmice, izbacili jedan Villarreal i što je najvažnije, cijenili su me.

Je li tačno da ste za vrijeme igranja u Mariboru bili zanimljivi i tadašnjem selektoru Slovenije?

– Brane Oblak je bio izjavio da sam im interesantan, ali nekako u isto vrijeme mene su došli gledati Pašalić i Slišković. Bila je, čini mi se, prijateljska utakmica sa Dinamom koju sam odigrao jako dobro i na kraju sam dobio poziv. Nisam imao dilemu po tom pitanju. Kako bih ja mogao igrati za neku drugu državu? Bilo je zadovoljstvo debitovati sa 22 godine za reprezentaciju i biti u društvu Barbareza, Bolića i ostalih naših zvijezda za koje sam do jučer navijao.

Karakteristični ste i po tome što nemate profile na društvenim mrežama.

– Nikada ja to nisam imao. Čak su me ljuti sretali i pitali zašto ih ne prihvatim jer valjda neko to pravi u moje ime. Ne patim od tog. Mada, moram priznati, da sam nekada u iskušenju. To mi je najlakši način da se uvežem i vratim stare kontakte, kaže Zeba na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

(Reprezentacija.ba)