Ne morate biti veliki poznavatelj Premijer lige i bh. fudbala da biste znali ko je Muhidin Zukić. Igrajući na našim travnjacima ostavio je dubok trag, bio je defanzivac sa maštom i idejom, a najviše se zadržao u Sarajevu.

Za bordo tim je Zukić odigrao 298 zvaničnih utakmica. Tokom desetogodišnjeg boravka na Koševu osvojio je i dvije šampionske titule te isto toliko trofeja u Kupu, a nakon što je završio karijeru, jedno vrijeme je radio kao trener u omladinskoj školi Sarajeva. Ipak, fudbalski dani danas su daleko iza njega.

– Prošlo je dugo vremena otkako sam se penzionisao. Često se prisjetim tih fudbalskih dana, ostalo je mnogo lijepih uspomena. Sarajevo danas i u ono moje vrijeme – velika razlika. Mislim da je tada bilo puno teže igrati. Prije svega, navijači nisu imali strpljenja kao danas. Imali smo puno veći pritisak na leđima, ali to je Sarajevo, čast i odgovornost je nositi taj dres. Bilo je puno dobrih igrača koji se nisu mogli prilagoditi na takvo nešto, priča danas 49-godišnji Zukić za Reprezentacija.ba portal.

Dijelili ste svlačionicu sa mnogo dobrih fudbalera. Koga biste izdvojili?

– Huh… Bilo ih je baš, baš dobrih. Za mene je možda najveći majstor bio Adnan Buco Osmanhodžić, čudo igrač, znao je lopte kao Lionel Messi. Nisi ga smio ni napasti, uvijek je imao neko rješenje. Imao bi sigurno daleko veću karijeru da su ga zaobišle povrede.

Liga danas i u vaše vrijeme. Može li se porediti?

– Kada pogledamo poštenje i suđenje, danas je daleko bolje, međutim smatram da je u moje vrijeme kvalitet bio bolji. Bilo je boljih fudbalera. Imao si majstore poput Enesa i Alena Mešanovića, skoro svaki klub je imao jednog takvog, ali najviše bih izdvojio Dželu (Dželaludin Muharemović, op.a). I kada nije na nivou, teško ga je čuvati, a kamoli… Kad šta hoće, uvijek bi ga krenulo kada igra protiv Sarajeva.

Je li se moglo zaraditi?

– Bila su primanja dobra u odnosu na ostale ljude, mogao si zaraditi mjesečno do 3.000 KM, ali uštediti za budućnost – teško. Za to si morao ići u inostranstvo. Danas je to, ipak, daleko drugačije.

Cijelu karijeru ste proveli igrajući u BiH. Žalite li zbog toga?

– Takva je bila nafaka. Nije bilo sreće da se okušam van granica Bosne i Hercegovine, kasnije sam čuo da su dolazile ponude, a da mi iz kluba nisu govorili. Jesam li se razočarao? Ma, ne… Hvala Bogu, nisam na ulici, imam krov nad glavom, posao. Sretan sam čovjek.

Kako gledate na današnje Sarajevo? Može li bolje?

– Ne znam šta su čelnici kluba zamislili i šta planiraju. Tokom ljeta veliki broj fudbalera je otišao, vjerovatno su neki od njih bili finansijski teret, a da su ih zadržali i rezultati bi bili bolji. To je sigurno. Meni je najveće razočarenje to kako smo prokockali titulu prošle sezone. Da nisu imali ni ruke ni noge, puno je 13 bodova razlike prosuti. Ko je krivac, jesu li igrači, trener ili neko treći, ne bih baš ulazio u to.

Žalite li što niste danas u fudbalu?

– Nakon okončanja karijere radio sam nekoliko godina sa djecom. Ipak, zbog posla morao sam to ostaviti, bilo je teško na obje strane. Kao čovjeku koji je godinama igrao fudbal, žao mi je što nisam aktivnije u sportu, ali kod se baš od toga ne može živjeti. Odlučio sam ići drugim putem, sigurnijim.

Dobro, a šta radite danas?

– Radim u bolnici, vozim sanitetsko vozilo. Zadovoljan sam. S vremena na vrijeme, pojavi se neki navijač, neko ko me je gledao u prošlosti i prepozna me. Šta je lakše? Haha, lakše je voziti kombi nego igrati.

Na kraju razgovora kaže nam i kako je sačuvao sve dresove u kojima je igrao, koje je zamijenio kroz karijeru, a razlog je jedan.

– Hoću da danas-sutra mogu unucima pokazati da sam nekada igrao fudbal, na kraju je istakao Zukić.

(Reprezentacija.ba)