Nekadašnji reprezentativac naše zemlje na Grbavici je proveo dvije godine. U svakom trenutku je davao svoj maksimum, a to su uočili i najvjerniji navijači Željezničara kojima će ostati u najljepšem sjećanju. A kako i ne bi kad su od četiri gola koja je dao dva završila u mreži ljutog rivala Sarajeva. Kluba čiju je desetku imao priliku nositi.

Danas kada je bez angažmana pozive dobija za svih strana. Najizglednija je opcija da se vrati u Hrvatsku, a kaže nam ni da se ne trebamo iznenaditi ukoliko bude igrao u tamošnjem 3. rangu. Na stolu ima zanimljivu opciju.

– Ko bi rekao da su prošle dvije godine. Danas kada podvučem crtu, mogu reći da sam proveo stvarno lijep period na Grbavici i da ću pamtiti samo lijepe stvari. Bilo je i problema, naročito u zadnjih pola godine, ali to ću zaboraviti, kaže 33-godišnji Mehmed Alispahić na početku razgovora za Reprezentacija.ba.

Kada spominjete probleme, mislite na finansijsku krizu na Grbavici?

– Ma da… Šteta je što se jedan takav klub našao u teškoj situaciji, ali Željo je Željo, proći će sve to. Svi ti problemi nisu došli jučer, sada su se samo nakupili dugovi i ta loša atmosfera na kraju je imala utjecaj na mnoge stvari. I kada nisam po sedam-osam mjeseci dobijao plaću, trudio sam se da i dalje dajem sve od sebe, da radim maksimalno na treninzima. Meni je fudbal dao sve u životu i prema njemu se odnosim s posebnim poštovanjem.

Šta je to što ćete najviše pamtiti?

– Više je, hvala Bogu, bilo tih lijepih trenutaka. Nikada neću zaboraviti pobjedu na Grbavici protiv Sarajeva kada smo slavili sa 5:2, to mi je jedna od dražih pobjeda za to vrijeme, pa onda kada sam Radniku dao eurogol… Bilo je toga.

Uspoređujući period koji ste proveli u Sarajevu i u Željezničaru, ogromna je razlika.

– Često pročitam neistine oko tog mog boravka u Sarajevu. Recimo, jedna od priča je da sam došao povrijeđen, a ja sam se ustvari pobrijedio na utakmici u Mostaru. Tada su mi stradali ligamenti. Vratio sam se na teren i prije nego što sam trebao i to me je vrlo brzo koštalo, ponovo sam se povrijedio i na kraju tu povredu vukao još nekoliko mjeseci. Šutio sam i radio. Mnogi navijači nisu znali za te moje probleme. Žao mi je što se nisam pokazao u pravom svjetlu u Sarajevu, ali, eto, utjeha je ta titula koju smo tad osvojili.

Jeste li se plašili kasnije doći u Željezničar s obzirom na rivalitet?

– Nisam. Bojao sam se samo sebe, da budem zdrav i da pokažem najbolje što mogu. Zdravlje me, hvala Bogu, poslužilo. U Željezničaru sam dobio taj kontinuitet i priliku da široj bh. javnosti predstavim sebe jer u Premijer ligi nisam baš toliko igrao. Zna se da sam prethodno najveći dio karijere proveo u Hrvatskoj.

Željezničar vam je bio suđen jer ste i na početku karijere boravili tu na probi.

– Nakon što sam završio sa juniorima Iskre, sa Zecom i Kmetašom otišao sam u Željezničar na probu. To je izgledalo kao završena stvar, trebao sam ostati, ali na kraju dogodile su se neke stvari i sve je to palo u vodu. Skoro se ni ne sjećam šta je tačno bilo. Sudbina je očito htjela da dođem na Grbavicu na zalasku karijere i drago mi je što je tako ispalo.

Danas kada podvučete crtu, jeste li zadovoljni s onim što ste napravili u karijeri?

– Znate kako kažu, moglo je bolje, ali i gore. Mi fudbaleri smo osuđeni na to da moramo imati dosta sreće u karijeri. Došao sam u Dinamo u najboljim igračkim godinama, imao sam cilj da se tu dokažem i onda dalje prodam, ali desilo se da slomim ruku i skoro šest mjeseci odsustvujem. To me je dosta unazadilo. Ko zna šta bi bilo da se nije dogodila ta povreda. Teško se bilo vratiti poslije toga. Na moje mjesto je taman tad kao veliki talenat dolazio Mateo Kovačić. Ali, to vrijeme u Dinamu ću svejedno pamtiti po dobrom jer smo dvije godine igrali Ligu prvaka. To je predivan osjećaj i ko zna da li bi ga doživio da sam otišao negdje drugo.

Voljeli su vas na Maksimiru. Za Alena Halilovića ste bili kao stariji brat.

– Mi smo se baš družili. Pošto nemam društvene mreže, teško je zadržati sve te odnose, ali sa Alenom se redovno čujem. Jesam li ga nagovarao da igra za BiH? Ah, on je uvijek spominjao neke naše uzrečice, vuklo ga je ovdje… Kada je u pitanju reprezentaciju, već je bio tamo, logičnije je da igra za Hrvatsku jer je već bio prošao i omladinske selekcije.

Kažete da nemate društvene mreže. Kako to?

– Jednostavno sam po prirodi miran i povučen. Želim imati svoj mir, ne želim čitati tamo neke komentare i slično. Tu i tamo podijelim neku sliku na Whatsappu.

Gdje možemo očekivati Alispahića naredne sezone? Je li to Šibenik?

– Bila je neka priča da se vratim u Šibenik, ali u međuvremenu je tu došao jedan drugi igrač, zatvorio se prostor… Vidjet ćemo.

A Vodice? Tamo ste kupili kuću, već su vas zvali…

– Da, namjeravam inače živjeti u Vodicama kada završim karijeru. Ne krijem da je bilo priče i oko mogućeg igranja u tamošnjoj trećoj ligi. U kontaktu sam sa predsjednikom, korektan je čovjek, baš smo prije neki dan bili na kafi. Nude mi situaciju koja dugoročno nije loša s obzirom da ulazim u 34. godinu. Tamo bih mogao raditi sa djecom, što nije loše, jer sam već upisao i trenerski B program, na kraju je rekao Alispahić.

(Reprezentacija.ba)