Švicarska je napravila senzaciju i izbacila Francusku sa EURO 2020, a nemoguće je neprimjetiti kako su u prvim ulogama ovog veličanstvenog uspjeha švicarskog fudbala bili trener i igrači porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Švicarci vjerovatno najviše pišu danas o treneru Vladimiru Petkoviću (57) koji je rođeni Sarajlija. Petković koji je rodom sa Ilidže, profesionalnu karijeru počeo je u FK Sarajevo 1985. godine, a upravo je iz Sarajeva 1987. godine otišao u Švicarsku. Potpisom za FC Chur u koji je stigao kao besplatan igrač sa 24 godine starosti nije ni sanjao da će napraviti najbolji potez svog života, te za dvije decenije postati heroj države u koju je stigao. Nije da ga nisu željeli na klupi BiH, ali to čini se da više nije realno, bar za sada. Petković je selektor Švicarske još od 2014. godine i u njegovom mandatu Švicarska se dobro zabetonirala u višu klasu europskog reprezentativnog fudbala.
Sva tri gola za Švicarsku protiv Francuske postigli su igrači bosanskog porijekla. Dva komada Haris Seferović (29) i jedan Mario Gavranović (31).
Seferović koji je porijeklom iz Sanskog Mosta je godinama dovođen u vezu sa Bosnom i Hercegovinom, no čini se kako pravih poteza da zaigra za nas nikada nije bilo. Ni sa njegove, ni sa strane FS BiH. Savez ga je, kako su to tada radili, pozvao “na kafu” 2013. godine na okupljanje reprezentacije u Ljubljanu zajedno sa Hajrovićem, Halilovićem i Kolašincem. Nije bilo ni realno da se profesionalni fudbaler i reprezentativac tuđe zemlje odazove na nezvaničan poziv na druženje, a vjerovatno se ni Seferoviću nije baš trčalo da pošto-poto obeća da će zaigrati za BiH bez garancije za minutažom koju mu je Safet Sušić teško mogao dati pored Džeke i Ibiševića, pa i Đurića. Posebno jer se kod Papeta teško “upadalo”, ali i “ispadalo” iz reprezentacije zbog čega je bio kritikovan od navijača, iako danas vidimo da je bio itekako upravu.
Gavranović je porijeklom iz Gradačca, odakle su se njegovi roditelji doselili u Švicarsku tek godinu dana prije Marijevog rođenja. Kada je igrao za mlade selekcije Švicarske, FS BiH i bh. novinari tih godina i nisu previše “ganjali” igrače koji su mogli igrati i za Hrvatsku ili Srbiju, pa Gavranović nikada nije bio prava meta naših skauta. Teško bi se i odlučio da igra za BiH jer je već 2011. godine debitovao za Švicarsku u kvalifikacijama za EURO 2012. Nakon Švicarske Gavranović je napravio sjajnu karijeru u kojoj je nosio dres Schalkea, Mainza, Zuricha, te od 2016. Rijeke i Dinama.
FS BiH je u to vrijeme uspio ugrabiti Izeta i Seada Hajrovića, Denija Miloševića i Seada Kolašinca, no uz bolji pristup čini se da se moglo više. Trebalo je samo preslikati rad Hrvatskog Nogometnog Saveza koji su bez pompe Švicarskoj npr. “ukrali” Ivana Rakitića i Mladena Petrića. No čelnici FS BiH previše su uživali u pažnji medija da bi bilo šta radili incognito. Ipak, treba uzeti u obzir i krivicu druge strane, igrača i njihovih porodica. Jer bez obzira šta danas pričaju – mnogi su od njih i pored javnog zaklinjanja u BiH, za domovinu birali državu u čijoj će reprezentaciji imati veću minutažu.
(Reprezentacija.ba)
