Da između Mostara i Sarajeva ima neke tajna veza dokaz je i Feđa Dudić. Sarajlija već drugu godinu vodi Velež i trenutno je najdugovječniji trener u Premijer ligi BiH, a rezultati koje ostvaruje svrstali su Rođene među kandidate za titulu.
Ipak, kada je došao na kormilo Veleža situacija nije bila najbolja. U augustu 2019. dobio je ekipu izgubljenog samopouzdanja koja je živjela pod pritiskom navijača, a takvo je opterećenje teže od bilo kakvog protivnika na terenu. Iz mračnog tunela na kraju je uspio pronaći izlaz i dobiti zauzvrat ono što svakog trenera drži u životu – pobjede.
Danas se Dudić svrstava među najbolje mlade stručnjake u našoj zemlji. U najmanju ruku više bismo ga trebali pamtiti kao trenera nego kao igrača…
– Nakon što je Amar Osim otišao iz Željezničara, preuzeo sam štafetu, postao sam ‘najdugovječniji’. Na to sam ponosan jer je to presedan u našem prvenstvu, samo su Osim i Musemić uspjevali opstati na jednom mjestu po dvije godine, a znate da kod nas klubovi nemaju razumijevanje. Zato i ne pravimo rezultate. Za dugovječnost sam velikim dijelom i ja sam zaslužan jer rezultati su ono što drži trenera. Kada ih nema, onda do izražaja dolazi Uprava koja će procijeniti radi li trener dobro ili će donijeti ishitrenu odluku, govori 38-godišnji Feđa Dudić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Velež je danas jedna od stabilnijih sredina u BiH. Dudić ne skriva da mu je čast raditi u takvom klubu.
– Velež je klub sa velikom tradicijom, za njega žive navijači, kao i igrači koji u svakoj utakmici daju sve od sebe. S te strane nemam nikakvih zamjerki. Kada dobijete šansu da jedan tako veliki klub vodite kao relativno mlad trener, onda morate biti ponosni. U početku je bilo skeptičnih ljudi. Malo su mi i smetali neki negativni komentari poslije mog dolaska, osudili su me i prije nego što sam došao, a nisu ni znali kakav sam trener. Tako je to kas nas. Ipak, poslije već prve utakmice u Tuzli taj broj negativnih se smanjio i danas, hvala Bogu, uživam veliku podršku. Ljudi vide da radim iskreno, pošteno i da dajem mnogo sebe u ovaj posao. Da se ne lažemo, nema Velež kadar kao ostali klubovi iz vrha, sve su to mladi momci. Samim tim ovaj naš uspjeh je još veći.
Prije nego što je došao u Velež radio je samo u GOŠK-u i Travniku. Prisjetio se tih epizoda i svojih početaka.
– Praktički sam odmah iz kopački uskočio u trenerske vode. Najprije sam bio asistent Osmanu Bajriću u Travniku, da bi u posljednja dva kola dobio priliku da samostalno vodim klub i to su bili moji počeci u seniorskom fudbalu. Uzeo sam bod u prvoj utakmici u Banovićima, dok sam u drugoj pobijedio Orašje na Piroti sa 5:2. U međuvremenu Travnik je napustio moj prijatelj Nihad Selimović i poslije toga ni ja sam se više nisam vidio tu, a u oktobru 2018. stigao je poziv iz GOŠK-a gdje sam prethodno ostavio dobar trag kao igrač. Svi su se tada čudili njihovom potezu da dovode trenera koji nema skoro nikakvo iskustvo. To se na kraju pokazalo kao pun pogodak za GOŠK jer smo uspjeli ostati u ligi i biti ujedno prvi u tadašnjoj Ligi za opstanak, imali smo seriju od 10 utakmica bez poraza i bili smo pravo otkrovljenje. Poslije je otišlo nekoliko dobrih igrača, a kako nismo doveli adekvatne zamjene, ni sam start nije bio najbolji. Iako su ljudi iz kluba insistirali na tome da ostanem, procijenio sam kako više ne mogu pomoći i da je najbolje da idem. Poslije toga stigao je poziv iz Veleža koji sam objeručke prihvatio.
Velež je proteklog vikenda pokorio Pecaru i ostao u utrci za titulu. Dudić, ipak, ne želi euforiju.
– Gledajući tabelu, nije nerealno, ali bilo bi previše pričati sada o tituli. Naravno da ćemo pokušati iskoristiti priliku ako se ukaže, međutim naš primarni cilj je da izborimo izlazak na evropsku scenu. Uoči sezone sam izjavio da vjerujem u ovaj Velež i da ćemo se mnogo pitati. Ispalo je da sam bio u pravu. Do kraja prvenstva ostalo nam je još sedam utakmica, sedam finala i nadam se da ćemo je završiti na najbolji mogući način.
Dudić sa Veležom ima ugovor do ljeta 2023. godine. Otkrio je po čemu bi volio da bude upamćen u Mostaru.
– Kao što sam već rekao, cilj mi je da sa Veležom izborim plasman u Evropu. To bi ujedno bio i najveći poslijeratni uspjeh kluba i samim tim najveći u mojoj dosadašnjoj trenerskoj karijeri. Mi smo već sada srušili nekoliko tih nekih tradicija koje su bile nezamislive do prije nekoliko godina. Osim što smo pobijedili Široki Brijeg na Pecari, ranije smo dobijali Zrinjski, pa Željezničar na Grbavici… Eh, Evropa bi bila šlag na sve to.
Mnogo toga Dudića izdiže iz ustaljene kolotečine.
– Konstantno sam u fudbalu. Evo, danas igrači imaju slobodan dan, a ja već satima za laptopom. Mnogo vremena provodim analizirajući utakmice. To je tako. Dajem cijelog sebe i to pokušavam da usadim i u svoje igrače. Kako radiš tako ti se vrati, moja je filozofija. Šta kaže porodica? Nađe se vremena i za to. Po prirodi sam takav čovjek da ne izlazim po kafićima. Fokus je samo na fudbalu i porodici. Treće nemam niti mi treba.
Kažu i kako mnogo polaže na izgradnju prijateljskog ili porodičnog odnosa sa igračima.
– Ja sam svojim igračima prijatelj, drug, a nekada i diktator. Oni koji su radili sa mnom to najbolje mogu opisati. Volim puno razgovarati sa igračima, biti im dostupan i ako je finansijska situacija u pitanju boriti se da dobije ono što je dogovorio. Ako je igrač zadovoljan, onda možeš izvući maksimum iz njega. Bude vremena i za šalu, ali kada se radi onda nema pardona.
Ko su trenerski uzori Feđe Dudića?
– U omladinskom pogonu mnogo sam naučio od Muhidina Teskeredžića koji me je trenirao u Sarajevu. Kroz seniorsku karijeru susreo sam se sa mnogim trenerima, izdvojio bih Kemala Hafizovića koji je veliki čovjek i mogu samo reći da mi je zadovoljstvo što smo sarađivali. Veliki utisak na mene je ostavio i Samir Toplak koji me je trenirao u Varaždinu. Tu sam se susreo sa skroz drugačijim načinom rada u odnosu na onaj u BiH. Kod nas su se pripreme svodile na suho trčanje, ne vidiš lopte po mjesec dana, a kod njega si je dobio odmah prvi dan. I kod mene je danas tako. Fudbal se igra s loptom.
Na kraju interesovalo nas je vidi li se jednog dana na klupi Željezničara ili Sarajeva? Ipak je rođeni Sarajlija.
– Kao igrač sam bio i u Željezničaru i u Sarajevu. Naravno, da bi svakom treneru bila čast voditi voditi takve klubove, ali moja trenutna koncentracija je na Veležu i o tome još ne razmišljam. Vidjet ćemo šta će budućnost donijeti.
(Reprezentacija.ba)
