Admira Vladavića se svi rado sjećamo. Fudbalski boem, kako su ga zvali zbog načina života, pružao je sjajne partije u Premijer ligi Bosne i Hercegovine koje su mu kasnije donijele proboj u inostranstvo i na kraju ostvarenje sna – igranje za reprezentaciju. Sakupio je ukupno 12 nastupa u najdražem dresu.

Bio je omiljen skoro gdje god je igrao. U Žilini je nosio i kapitensku traku, prvi stranac u historiji kluba kojem je pripala takva čast, a sve ono kroz šta je prošao moglo bi se jednog dana pretočiti u knjigu. Čitali biste je, sigurno, bez daha.

Dok sa sjetom gleda u retrovizor i prebire po uspomenama, kaže nam da bi mnoge stvari promijenio u svom životu i samoj karijeri. Slušao je pogrešne ljude, one koji su u njemu vidjeli samo interes, a najteže je ustvari kada čovjek uči na svojim greškama.

– Danas da mogu vratiti vrijeme, promijenio bih sve što se tiče karijere. Trenirao jesam, ali puno više bih danas ozbiljniji bio, pazio bih na sebe i ne bih imao toliko ljudi oko sebe. Umjesto na neke ljude, više bih volio da sam vrijeme trošio na odmor ili na porodicu koja je najvažnija. Kod mene je sve bilo drugačije. Sebi sam bio na zadnjem mjestu, a svima sam htio udovoljiti. To sam shvatio kasno. Teško je tada bilo shvatiti da postoje ljudi koji su s tobom samo zato što si taj neki fudbaler, što imaju korist od tebe, otvoreno priča Admir Vladavić na samom početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Kada uzme u obzir odakle je krenuo i kroz šta je prešao, karijerom može biti zadovoljan. Vremena su bila drugačija.

– Ljudi će reći da je moglo bolje, možda i jeste, ali opet moram i da budem zadovoljan. Kada sam počinjao bila su teška vremena, rat je prošao, novca nije bilo. Nije bilo ni menadžera kao danas, niti sam imao nekoga ko je stajao iza mene. I kada sam tek došao u Velež bilo je nekih problema, nisi ti tu rođeni Mostarac, pa onda odeš u Željezničar gdje si opet stranac. Novi grad, novo dokazivanje”, prisjeća se Vladavić koji je ozbiljnije probleme tek osjetio u Žilini.

– Prije svake utakmice sam učio fatihu, nije se to baš sviđalo svima u svlačionici, osjetio sam to. Pojedinci su mislili da smo mi ovdje divljaci, neko pleme, valjda je to tako njima predstavljano putem medija devedesetih. Mada, i jesmo bili indijanci u to vrijeme kada pogledam šta se sve dogodilo. Jedne prilike u svlačionici mi se obratio saigrač. Kako slovački nisam najbolje znao, prevodio mi je Slovenac Dare Vršić, a ovaj me je zapravo pitao znam li šta je pomfrit. Mislim se, vi ste dolazili kod nas na more, bili smo bogatiji od vas, a sada ismijavate… Kasnije kada sam izgradio ime u Žilini dovodio sam te ljude u BiH da vide da nismo ono što misle o nama. Sa tim koji me je pitao za pomfrit nisam se podnosio nikako, ali s vremenom se izvinio i postali smo jako dobri. Ali, kako će oni shvatiti šta sam ja prošao, moja porodica… Ne znaju da sam vidio toliko mrtvih ljudi i da sam se na kraju izborio da budem kapiten u klubu i igram Ligu šampiona. Nije to mala stvar.

Karijeru je završio veoma rano. Imao je 31 godinu. Koliko krivi sebe, toliko krivi i ljude oko sebe.

– Bilo je dobrih ljudi kroz karijeru, ali i pogrešnih uz kojih sam, da tako kažem, izgubio kompas. Donio sam brzopletne odluke, ništa skoro nije bilo promišljeno, pa tako i to da već u 31. kažem – dosta. To su možda i najbolje fudbalske godine, imao sam ispred sebe još nekoliko sezona… Kao neko ko je igrao za reprezentaciju i u Ligi šampiona odlazio sam tako u 2. češku ligu ili na Maltu. Išao sam pogrešnim putem slušajući ljude koji su ustvari gledali samo da oni zarade.

Ne smatra sebe cvjećkom, imao je i konflikte sa trenerima, naročito sa Huubom Stevensom.

– Nervirali su me treneri koji su mislili da znaju sve, a osjetio sam zapravo suprotno. Čim treba oko taktike i sličnih stvari, gube se. Spomenut ću Huuba Stevensa koji je veliko ime, osvojio je brojne trofeje, ali po meni njegova snaga su bili asistenti koji su odrađivali posao za njega. Mislim da ustvari ništa nije znao. Jednog Sašu Ilića koji je legenda Partizana je sklonio, zatim strašnog stopera Milana Dudića, pa Nikolu Pokrivača koji je prije toga igrao za Monaco… Sjećam se da sam jedne prilike razgovarao sa Vladanom Grujićem kojeg je on trenirao u Kolnu. Rekao mi je otvoreno: ‘Brate, taj ne voli jugoše, imat ćete svi problema’. Tako je i bilo. Nisam mogao da trpim to puno. Kada smo se posvađali rekao sam mu otvoreno: ‘Šefe, prodali ste Srebrenicu, pa možete i mene’. Inače je Nizozemac.

U reprezentaciji je sarađivao sa trojicom selektora. Najmanje sa Safetom Sušićem.

– Bio sam dvadesetak puta u reprezentaciji, žao mi je što nisam upisao više nastupa. Kod nekih selektora sam neopravdano bio zapostavljan. Pozive nisam dobijao kada sam igrao Ligu prvaka, a mjesto su imali igrači iz prosječnih klubova iz drugih liga ili iz Premijer lige. Zašto je to tako bilo, to su već dublje teme. Najviše sam sarađivao sa Blažom Sliškovićem i sa Ćirom Blaževićem. O njima mogu reći sve najbolje. Baka je jedan strašan čovjek, trener, pedagog… Vidim da mu kače neke stvari, osuđuju ga da više voli Zrinjski od Veleža… Taj čovjek je dijete Mostara, jedan od najboljih fudbalera Veleža svih vremena i ujedno je Veležovac. To niko gumicom ne može obrisati. Ćiro je bio vanzemaljac, imao je svoje fore i ideje koje niko nema. I sa njim je bilo gušt raditi. Samo to igranje za reprezentaciju je nešto posebno. Trenutak kada slušaš himnu svoje zemlje je nešto što treba doživjeti. Sjećam se i danas utakmice sa Francuzima kada sam igrao protiv imena poput Henryja, Abidala, Riberyja…

Zanimalo nas je kako vidi i aktuelno stanje u reprezentaciji BiH koju vodi Ivaylo Petev.

– Ko god dođe za selektora, uvijek se vrtimo oko istih priči, trebao je pozvati ovog, nije onog i tako to. Činjenica je da ovo što se trenutno zove je najbolje što imamo. Jedan igrač gore-dole. Džeko kad ode to će biti za 40 posto slabija reprezentacija i na to puno sam selektor ne može utjecati. U ovakvoj situaciji na selektoru je više da igračima podigne moral i napravi atmosferu bez koje se ne može ništa. A što se tiče igrača, ponovit ću opet da mi bolje nemamo i da se trebamo suočiti s tim. Živimo u državi u kakvoj živimo i očekujemo da budemo prvaci svijeta. Ne može se kuća graditi od krova, mora se ići korak po korak. Ja im želim sve najbolje i volio bih da jednog dana opet gledamo našu lijepu državu na velikom takmičenju.

Velež je pobjedom nad Širokim Brijegom postao jedan od kandidata za titulu.

– Slobodno mogu reći da Velež u ovom momentu igra najbolji fudbal u BiH. Kada dobro ide, onda nema smisla da sada govorim ovo ili ono. Ljudi su napravili ozbiljnu priču, radi se na infrastrukturi, igrači su obezbijeđeni, dobijaju redovno primanja i premije, a izvanredan posao radi i sam trener Feđa Dudić. Velež ide pravim putem i vidjet ćemo na kraju gdje će završiti. Ima još utakmica do kraja.

Ni danas kada je u mirovini ne može bez fudbala.

– Prisutan sam i dalje u fudbalu, imam neke igrače o kojima vodim brigu, a bio sam i pokrenuo fudbalsku školu. Zbog cijele ove situacije sa koronavirusom to je malo u zastoju, ponajviše zbog djece. Ne bih se mogao nositi s tim da se, ne daj Bože, nečije dijete zarazi i nađe u problemima. Koliko uopšte djecu u Mostaru interesuje fudbal? Često razmišljam o tome kada izađem šetati. Prolazim pokraj škola, igrališta, ali jako malo vidim da se djeca igraju s loptom ili bilo čim sličnim. Nažalost došlo je vrijeme kada su oni više opterećeni nekakvih TikTokom, Instagramom. Vidim to i po svojoj djeci, poručio je Vladavić.

(Reprezentacija.ba)