Borče Sredojević jedan je od trenera koji ima možda i najduži staž kada je reprezentacija Bosne i Hercegovine u pitanju. Nekada vrsni fudbaler Borca, Partizana, Rijeke i Deportiva iz La Corune sarađivao je čak sa četvoricom selektora, a svakom od njih je bio čovjek od najvećeg povjerenja.
Javna je tajna da je Sredojević nekim ranijim selektorima znao u potpunosti pripremiti taktiku i ekipu za pobjede koje su im upamćene kao najveće za vrijeme njihovih mandata. Raditi sa Sredojevićem je bio gušt, kako zbog činjenice da je vrsni analitičar, tako i zbog njegovog karaktera, a na vrijeme provedeno u reprezentaciji danas gleda s nostalgijom.
Najviše pamti jedinstvo koje je vladalo između njega i selektora, a sada nakon što je nekoliko godina pauzirao, spreman je da se ponovo vrati na trenersku scenu.
– U fudbalu sam cijeli život, naravno da mi nedostaje trenerski posao, ali ne isplati se raditi pošto-poto. Nije bitno o kakvom se klubu radi niti koja je liga, važno je da tamo gdje odeš postoji neka vizija. Imaš sredina u kojima zamišljaju da preko noći mogu postati prvaci. I što onda ići tu? Onda bolje ne. Vidite i samo kako je to na našim prostorima, treneri se mijenjaju kao čarape, strpljenje gotovo da i ne postoji, priča za Reprezentacija.ba Borče Sredojević (63) koji danas živi u Gradišci sa porodicom.
Sredojevića najviše pamtimo po vremenu provedenom u reprezentaciji. Asistirao je Muzuroviću, Kodri, Blaževiću, a zatim je u saradnji sa Sušićem odveo Zmajeve na Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
– Ako me pitate za vrijeme u reprezentaciji, reći ću da je to možda i jedan od najljepših perioda u mom životu. Raditi sa svim tim trenerima bilo je jedno savršenstvo, krasilo nas je zajedništvo u toj mjeri da smo bili kao familija. Volio bih da je i danas tako jer bez toga teško možeš računati na uspjeh, kaže Sredojević i potom se prisjeća svojih početaka u našem nacionalnom timu.
– U vrijeme kada sam počeo raditi u repezentaciji sa Muzurovićem bila je velika kriza, kako u našem fudbalu, tako i u cjelokupnom Savezu. Zbog svima poznatih stvari većina igrača nije željela igrati za reprezentaciju. Bili smo primorani da pred utakmicu sa Norveškom faktički pravimo jednu novu selekciju igrača, a ta selekcija je na kraju pokazala da u dogledno vrijeme s kvalitetnim radom može doći do određenih rezultata. Pojavili su se Salihović, Ibišević, Džeko, pa Rahimić… Ipak, da je bilo lako raditi – nije. Ogroman je bio pritisak raditi u okruženju u kojem nemate ni podršku navijača, ni pojedinih medija. Čak smo i u Norveškoj imali određene neugodnosti kada su pojedini navijači ušli u autobus i prijetili. Bez obzira na sve te teškoće na kraju smo uspjeli pobijediti jednu Tursku i pokazati da ova reprezentacija ima budućnost.
Na Muzurovićevo mjesto došao je Meho Kodro, a nakon što je ekspresno smijenjen, imenovan je Ćiro Blažević. Tada kreće još veći uspon Zmajeva.
– Priča oko Kodre nam je svima poznata, ne bih ulazio u nju, a Ćiro koji se potom pojavio ispostavio se za BiH kao pun pogodak. Da je Bogdo i ranije došao… To je čovjek sa posebnom harizmom, sa iskustvom, mudrošću… Uspio je zatalasati kompletnu fudbalsku javnost u našoj zemlji, reprezentacija je bila ‘IN’, a na kraju smo došli i do tog baraža sa Portugalom. Nažalost, nismo ih uspjeli eliminisati, bilo je evidentno da su oni mnogo kvalitetniji u tom trenutku. I onda poslije Ćire dolazi Safet Sušić koji je jedna igračka i ljudska veličina. On je nastavio ono što smo započeli i na kraju smo osigurali historijski plasman na Svjetsko prvenstvo. Izvukli smo maksimum iz te generacije, ali nažalost nedugo nakon tog uspjeha svi smo dobili otkaz. Ponovit ću, ono što posebno pamtim iz tog vremena je zajedništvo koje smo imali. To je bilo jedno nevjerovatno poštovanje koje smo prenijeli i na igrače. Oni to vide, osjete…
Kroz razgovor sa Sredojevićem prisjetili smo se i dana kada je Miralem Pjanić koji će protiv Francuske odigrati 100. utakmicu došao u reprezentaciju. Debitovao je kod Blaževića u utakmici protiv Bugarske, međutim prije je upoznao igrače.
– Sjećam se da je došao kod Muzurovića na jedan, nazovimo, probni trening pred utakmicu sa Turskom. Ma, već nakon deset minuta sam vidio da će dečko postati svjetska klasa. Kiša pada, trava je klizava, ja mu šutiram jako, a ona mu se lijepi uz tijelo. Nevjerovatno. Kasnije me Pjanić ugostio u Torinu. Bila je to slučajnost. Ja sam bio kod prijatelja u Firenci i onako nazvao sam ga da vidim kako je, ni ne sluteći da bih mogao doći na utakmicu jer udaljenost između gradova nije baš mala. Ima tu voziti četiri sata… Ipak, kada je rekao: ‘Šefe, ako imate vremena…’, sjeo sam u automobil i došao. Oduševio sam se ambijentom i atmosferom koja je vladala na tribinama, a naročito što sam osjetio koliko cijene Pjanića. Koliko je ponosan on zbog toga bio, toliko sam i ja.”
Nahvalio je Pjanića, ali nije se zaustavio na tome.
– Molim vas, dodajte i ovo, ne smijem zaboraviti ni ostale igrače. Sve su to divni momci. Od Misimovića, Salihovića, Ibiševića, Lulića, Rahimića, Spahića… Za mene je Spahić bio jedan pravi primjer štopera. Kada bih kao trener tražio igrača u toj zadnjoj liniji, gledao bih baš da ima sve te kvalitete kao i Spahić, a od onih koji su me posebno dojmili je i Medunjanin. To je veličina igračka. Na lopti je toliko jak, lopte rijetko gubi, a distribucija lopte – izvanredna. S njim u veznom redu je bilo sjajnih utakmica. Volio bih da se ponovi takvo nešto.
Selektori i Sredojević su imali jasan stav kada su u pitanju igrači koji mogu konkurisati za reprezentaciju. Nedavno je sjajni igrač Gorice Kristijan Lovrić ispred BiH izabrao Hrvatsku.
– Ima jedna stvar, a to je da se igrač nikada ne treba moliti. Vrata reprezentacije BiH su otvorena svakom igraču koji ima kvalitete i koji igra u dobrom klubu u Evropi. Pitanje je samo želiš li ili ne želiš igrati. Za mene je van pameti ići igraču na noge, pa moljakati roditelje… Hoćeš-nećeš.
Pritisci medija i menadžera uobičajeni su kada je reprezentacija u pitanju. Je li se Sredojević susretao kada sa ‘izazovim’ ponudama?
– Mene lično niko od novinara ni menadžera nije kontaktirao da bi mi sugerisao treba li igrati ovaj, onaj… Valjda jer su znali kakav sam čovjek. Da je bilo toga, vjerovatno bih drsko reagovao.
Reprezentacija BiH je u novi ciklus kvalifikacija ušla remijem protiv Finske. Sljedeći ispit je protiv Francuske na Grbavici.
– Danas me reprezentacija podsjeća na onaj period sa Muzurovićem kada smo stvarali jedan novi tim. Dosta ovih fudbalera je igralo zajedno po prvi put, upoznaju se tek i treba proći jedan period da osjete jedan drugog na terenu. Siguran sam da će reprezentacija ići uzlaznom putanjom. U Finskoj smo mogli i pobijediti i izgubiti, a po meni iz te utakmice najviše vrijedi to što smo uspjeli osam minuta prije kraja da izjednačimo. U prošlim i pretprošlim kvalifikacijama obično smo padali u tom drugom poluvremenu. Ohrabruje i odnos momaka prema igri. Nije bilo nestabilnosti kada se gol primio, to ulijeva neku nadu.”
Smatra kako svi trebaju dati podršku novom selektoru Ivaylu Petevu.
– Peteva nismo baš najbolje dočekali. Moramo shvatiti da je čovjek bio trener Dinama, da je radio u reprezentaciji Bugarske i još u nekoliko ozbiljnih klubova… Mi ljubitelji fudbala, reprezentacije, moramo mu dati podršku ako želimo najbolje. Ako podržimo njega, podržali smo i igrače koji to itekako osjete, a pritom treba imati i strpljenja. Ne može se sud donositi nakon dvije utakmice jer se to onda prenosi na sve ostale stvari. Siguran sam da će ova mlada generacija igrača predvođena Džekom i Pjanićem napraviti dobru hemiju i da će biti odvažni u svakoj utakmici. Sada slijedi meč sa Francuzima koji su favoriti na papiru, međutim teren je teren. Sjetite se kako smo za vrijeme Sušića odigrali meč u Parizu. Selektoru, stručnom štabu, novom predsjedniku i svim ostalim članovima Saveza želim puno sreće, poručio je na kraju Borče Sredojević.
(Reprezentacija.ba)
