INTERVJU/ Sa Mladenom Bartolovićem o sjećanjima iz reprezentacije: Barbarez me oduševio, a vojska je i danas u glavi

Bivši reprezentativac BiH Mladen Bartolović govori za Reprezentacija.ba o karijeri, druženjima i utakmicama reprezentacije BiH, trenerskom poslu…

Sa Mladenom Bartolovićem  o sjećanjima iz reprezentacije: Barbarez me oduševio, a vojska je i danas u glavi
Foto: FS BiH

U ovih skoro 30 godina na stotine zanimljivih likova je imalo priliku nositi dres nogometne reprezentacije BiH. Neki su ostavili manji, neki veći trag. Onaj o kojem ćemo danas govoriti nije bio najbolji, nije ni trčao najbrže niti je zabijao najbolje golove, ali se urezao u pamćenje navijača svojim požrtvovanim odnosom prema grbu. Kada bi se god himna intonirala, njegova ruka je bila na – srcu.

Nogometno ime Bartol je napravio u Hrvatskoj. Još kao dijete je preko Zavidovića i Čapljine došao do HNL-a, postao je u susjedstvu kultni lik, a jedan je i od onih koji se mogu pohvaliti da su igrali i za Dinamo i za Hajduk. I da zbog toga nisu imali ni najmanji problem.

Na samom početku razgovora interesovalo nas je gdje je danas, čime se bavi?

“Nakon završetka karijere ostao sam da živim u Hrvatskoj, u mjestu Nuštre i do Vinkovaca imam desetak minuta. Moja porodica i ja smo tu našli svoj mir. Nisam zaradio neke velike cifre da bih sad imao biznise, ali ne patim za tim, ostao sam u nogometu u to je ono što me čini sretnim”, priča danas 43-godišnji Mladen Bartolović za Reprezentacija.ba.

Oni koji ga poznaju, govore o nekadašnjem reprezentativcu BiH kao o izuzetno smirenoj, strpljivoj i skromnoj osobi. Sve to će mu biti potrebno ukoliko želi i dalje raditi kao trener.

“Evo, već šesta godina je kako sam u tim trenerskim vodama. Svi imamo snove, maštamo o nečemu, ali vrijeme će pokazati na kraju jesmo li za to ili nismo. Sada je bitno da čovjek radi… Moja priča je počela u Cibaliji, tu sam i danas u školi nogometa, a imao sam priliku jedno vrijeme da vodim i prvu momčad. Također, radio sam i u ovdašnjem trećeligašu Bedemu. Inače, uporedo se školujem kako bih stekao UEFA-inu Pro licencu. Korak po korak.”

Karijera? Bilo, prošlo…

Nogometni put je počeoo u Krivaji iz rodnih Zavidovića, bježeći od rata nastavio ga je u Ljubuškom, a onda slijedi selidba u Hrvatsku. Tamo je igrao za Segestu, Cibaliju, Dinamo, Zagreb, Hajduk. Dva puta je odlazio vani. Jednom u Njemačku, drugi put u Iran.

“Ne mogu biti nezadovoljan. Igrao sam za mnoge klubove, od toga dva su najveća u Hrvatskoj, uz sam bio i reprezentativac, tako da… Najlakše se sad vraćati i prošlosti, razbijati glavu sam sebi i govoriti trebao sam ovako ili onako. Bilo, prošlo. Možda jedino žalim zbog toga što nisam igrao više u inostranstvu”, dodaje ovaj Zavidovićanin i prisjeća se ujedno tih avantura.

“U Njemačkoj me vodio Klaus Toppmöller. Saarbrucken me pratio i ranije, bilo je naznaka da bi mogao tamo ići, ali do transfera je došlo tek nakon što je trener došao da se na licu mjesta uvjeri u moje kvalitete. Bilo je to na utakmici između Cibalije i Obilića u tadašnjem Intertoto kupu. I eto, pobijedimo, zabijem jedan gol i pakuj se Mladene. Bilo je to divno iskustvo. Na kraju je jedino bilo nekih zavrzlama na koje nisam mogao da utječem. Tek kasnije sam saznao da je to ustvari posudba nakon koje nisam ostao. Vjerovao sam, nažalost, ljudima kojima nisam trebao.”

Iran je posebna priča.

“Iran se desio pred sami kraj karijere, imao sam već 32-33 godine, a na kraju sam žalio što nisam i ranije otišao u takvu zemlju. Tamo su stadioni od moćnih do onih ‘Bože sačuvaj’. Prvi put sam u Iran otišao sa reprezentacijom, bila je to neka prijateljska utakmica i na prvu nisam mogao ni zamisliti da bih jednog dana mogao tu igrati. Ipak, čovjek na kraju sam sebe ugrize za jezik. Ljudi su tamo toliko ljubazni i pristupačni, baš sam uživao. Jedino što mi je teško padalo u tom periodu je odvojenost od porodice. Hrana? Sjećam se da sam tamo jeo puno tjestenine, oni obožavaju tjesteninu, a to miješaju s majonezom. To kad nas baš i nije slučaj.”

Drugačije mišljenje o bh. zvijezdama

Od 2003. do 2008. igrao je za nogometnu “A” reprezentaciju BiH. Imao je 17 nastupa i jedan gol.

“Meni je taj period karijere bio fenomenalan. Bez obzira na sve što se dešavalo i okolnosti kakve su bile. Stekao sam prijatelje za cijeli život i igrao sa velikim igračima poput Konjića, Bolića, Barbareza, Salihamidžića… Ja sam prvi put dolazio iz Cibalije i mislio sam: ‘Joj, pa ovo su zvijezde’. Pitao sam se kako će uopšte izgledati naše druženje jer sam ih smatrao nedostupnim, ali na kraju sam se uvjerio da su to toliko veliki i ujedno jednostavno ljudi. Ljudine! Najviše me oduševio Barbarez. Nije omiljen u BiH bez razloga. Oduševio me njegov odnos prema igri, prema treningu, igračima. Pravi lider.”

Svaku utakmicu u dresu BiH smatra posebnom, a pamti i brojne anegdote…

“Na okupljanjima je vladala sjajna atmosfera, odnosi među igračima su bili izvrsni. Najviše pamtim situaciju kada sam tek došao u reprezentaciju i gostovanje u Rumuniji. Došli smo u hotel, smjestili se i sutradan izašli malo u šetnju. Obično tada nema nikakve gužve, šetnja služi za opuštanje, ali oko nas je tada čitavo vrijeme bila vojska. Kao da smo… To mi je baš čudno bilo i onako ostalo mi je u sjećanju.”

Da nije bilo rata… 

Bartolović je i nesuđeni košarkaš. Zidovi njegove sobe u rodnim Zavidovićima bili su oblijepljeni košarkaškim posterima iz magazina Tempo i Koš, a obožavao je gledati Lakerse.

“Bio sam tada početkom 1990-ih potpuno ufuran u košarku. Trenirao sam košarku do 16. godine, kažu da me išlo vrlo dobro bez obzira što sam visok samo 169 centimetara. Ne morate me pitati šta sam igrao, jasno je da nisam mogao biti centar već playmaker (smijeh). Ma, to su bila druga vremena. Mi kao djeca nismo visili na mobitelu. Ko zna, da nije bilo rata, lako moguće je i da bi postao košarkaš.

Otac je također i trojice sinova.

Najmlađi Šimun tek treba krenuti u školi, ovaj srednji Luka trenira u Cibaliji, dok je najstariji Marko u malom nogometu. Ne stvaram im pritisak, neka rade ono što vole”, kazao je na kraju Bartolović.

Zbog visine Bartolovića zovu i Salpingidisom iz Zavidovića. Maleni, rumeni, okrugli zvrk pravio je problem svakoj odbrani, a najveći trag daleko ostavio je u Cibaliji za koju je odigrao oko 250 utakmica i zabio 60-ak golova. S 35 godina postao je najstariji strijelac za Cibaliju u HNL-u i kažu vinkovački kružoci najveći Cibalijin igrač nakon Sulejmana Halilovića. O kakvom se sportašu radilo dovoljno govori i to što je u Cibalijinom dresu dobio samo jedan crveni karton.

Rat je možda odnio dobrog košarkaškog playmakera, ali je donio velikog HNL majstora.

(Reprezentacija.ba)

Oznake:

Komentari

3 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Anonymous
16.02.2021. 18:44

Šta se to dešava s košarkaškom reprezentacijom??? Čini mi se , kao i s fudbalskom, kako je “nešto truhlo u Državi Danskoj”! Otkad klubovi mogu zabraniti najboljim igračima da nastupaju za svoje reprezentacije, i reprezentativna takmičenja – postaju BESMISLENA! A mi navijači, obične nasamarene budale! Pa za koga više da navijamo! Zaista, neko želi obesmisliti reprezentacije do krajnosti. U tom slučaju – NAJBOLJE JE UKINUTI IH!!!

Rudika
17.02.2021. 22:30

Bartolović? S Sulejmanom Halilovićem ga je teško usporediti osim driblinzima, ipak je Halil davao i preko 30 golova po sezoni, ali Bartolović je najjači transfer Cibalije u povijesti! Možda je jači bio 1984. Davora Čopa iz Hajduka, ali Bartolovićev je jači. Bartolović je doveden mlad, s 21 godinom, a već je bio poznato nogometno ime iz Segeste. I na kraju i skarsio se u Vinkovcima, odlazio, vraćao se, ali onaj koji ga je 1998. doveo je napravio za Vinkovce više nego onaj koji je doveo Baku Sliškovića u Hajduk i Marca Van Bastena u AC Milan.

Anonymous
20.02.2021. 11:59

Upamtio sam ga po odličnim igrama u Hajduku….bio je najbrži…najokretniji…najopasniji..igrač Hajduka tada….