Biti fudbalski menadžer za mnoge je posao iz snova. Posao na kojem se može zaraditi brdo novca, no jeste li se ikada zapitali kako ustvari funkcioniše ovaj pomalo misterozan svijet? Je li ležeran i glamurozan kako se čini?
Proteklih dana u glavnom su fokusu bili transferi, a povodom toga odlučili smo zagrebati ispod površine i provjeriti kako izgleda to sve. Uvid u sva ta zakuhlisana zbivanja dobili smo od FIFA-inog agenta porijeklom iz BiH Amira Ružnića koji se smatra najboljim u Sloveniji kada je ovaj posao u pitanju.
Nije Ružnić “šaner” kakvih ima mnogo u ovom poslu. Svojevremeno je bio igrač, igrao je i u Italiji, a to mu je kasnije pomoglo da napravi milionske transfere. Josip Iličić (Atalanta), Benjamin Verbić (Dynamo Kiew), Andraž Šporar (Braga), Jasmin Kurtić (Parma)…, samo su neki od njegovih klijenata.
Amire, kako se uopšte ulazi u svijet menadžerstva, može li to postati agent bilo ko?
“Meni je olakšavajuća okolnost bila to što sam igrao nogomet, stekao usput neka poznanstva, ali agent može biti i onaj ko se nije bavio ovim sportom. Primjer toga je jedan Mino Raiola. Svi znamo koliko je uspješan. Važno je samo da čovjek ima volju želju i da poznaje materiju, da kuži nogomet i da zna procijeniti igrača. Ništa te ne smije biti stid. Odbit ćete stotinu igrača, ali odustajanja ne smije biti, u suprotnom okreni se nečemu drugom”, priča 48-godišnji Amir Ružnić za Reprezentacija.ba portal.
Koliko je teško “vrbovati” dobrog igrača?
“Na početku je teško, mnogo, ali to je normalno. Moraš uzeti u obzir i da si ‘no name’ agent. Kasnije kada napraviš ime ide lakše. Drugačije je kada igraču priđe neko ko je uradio na desetine transfera, a drugačije kada je tu neko ko tek ulazi u to. Eh, da samo znate koliko su mene odbijali. Znao sam i po deset puta ići na sastanke uzalud, potrošiti mnogo energije, međutim danas kada podvučem crtu vidim da se sve isplatilo.”
Znate li koliko ste dosad transfera realizovali i koji vam je bio lična karta?
“Huh, morao bih vratiti film unazad 13-14 godina da tačno odgovorim na to pitanje, ali mislim da je bilo više od 50 transfera. Moja lična karta je Josip Iličić. Njega sam odveo iz Maribora u Palermo i poslije toga sve mi je bilo popločano. Autoput. To je neka prekretnica u mojoj poslovnoj karijeri koju ću pamtiti cijeli život. Danas je Iličić jedan od najpotentnijih igrača u Evropi. Zarada? Uzelo se lijepo, naravno, ali bilo je tu i drugih transfera.”
Po čemu se razlikujete u svom poslu od ostalih?
“Možda zato što se držim isključivo Slovenije i ne radim gotovo nikako preko drugih posrednika. To je jedna od mojih prednosti. Većina transfera je realizovana tako što sam direktno vodio razgovore sa klubovima. Prednost je to, jer ako radite preko drugih ljudi, tada gotovo uvijek ima komplikacija. Nikada se ne zna ko govori istinu ako gdje zapne. Imao sam i ja ponuda od mnogih velikih evropskih agencija, ali kada idete kod nekoga ko je veći od vas, uvijek vam je on nadređeni. Što da se pokorim nekome i budem rob? Volim raditi sam.”
Je li bilo kakvih suludih zahtjeva nekih klubova ili igrača?
“Igrači su svi svojeglavi. Kada ide, onda su oni zaslužni, a čim krene nizbrdo, menadžer je taj koji je kriv. Da je sad bilo nekih suludih zahtjeva od strane igrača, nije, jedino možda kada su pare u pitanju. Kada se krene pričati o ugovoru, onda gledaju samo sebe i ne zanima ih ništa drugo. To je malo surovo. Ako to ne prihvatiš, ne možeš ni raditi ovaj posao.
Jeste li ikada bili u situaciji da odrađujete takozvani panic buy/sell, da u posljednjim trenucima radite transfer?
“Ma, kako da ne. Evo baš sada sam zadnji dan prijelaznog roka realizovao transfer Andraža Šporara iz Sportinga u Bragu. Ista priča je bila i kada je Jasmin Kurtić odlazio u Fiorentinu. U Italiji su poznati po tome što vole raditi u zadnji čas. Inače, u takvim okolnostima bude i puno stresa, iako se sada mnogo lakše kada FIFA dozvoljava da se stvari rade putem maila. Unazad sedam-osam godina si morao biti fizički prisutan kada se pregovara i tu je onda bilo trzavica. Pogotovo kada radiš uporedo još dvojicu-trojicu igrača. Taj zadnji dan prijelaznog roka je uvijek kocka, za sekundu sve padne u vodu, a nema popravnog.”
Jasmin Kurtić o kojem pričate je svojedobno imao mogućnost i da igra za BiH. Jeste li utjecali na njegovu odluku?
“Sjećam se da su ga zvali iz BiH, imao je opciju da igra za reprezentaciju, ali opredjelio se sam za Sloveniju. Nisam htio utjecati. Svojim igračima uvijek dozvoljavam da sami oko tih stvari donose odluku.”
Neki se igrači odlučuju i za to da im roditelji vode karijeru. Šta mislite o tome?
“Ružno će zvučati, ali roditelji znaju biti zlo. Od svih mojih igrača koji su uspjeli i napravili karijere, sa roditeljima nisam imao gotovo nikakav kontakt. Gdje se roditelj pojavi, tu nastaje problem, jer oni sve to gledaju sa emocijama. Ponekad su previše i subjektivni. Odmah vide dijete u Realu, u Barceloni… Mislim da nije dobro da se roditelji mnogo miješaju u karijeru koliko god željeli dobro svom djetetu.”
Koliko se oslanjate na Transfermarkt, koliko su relevantne sve te cijene?
“Nikako. Vrijediš onoliko koliko te klub plati. Sve ostalo je mazanju očiju. Ne obraćam puno pažnje na te cifre, niti klubovi s kojima sam radio drže mnogo do toga.”
Sergeja Jakirovića ste doveli u Maribor, kao i Amara Rahmanovića. Na prste jedne ruke se mogu izbrojati Bosanci s kojima ste radili.
“Sa Jakirovićem još uvijek imam ugovor, jako je kvalitetan stručnjak i čovjek i mislim da će uspjeti u Zrinjskom. Epizoda u Mariboru nije prošla onako kako smo se nadali, ali vjerujem u njega i pokazat će sigurno svoju vrijednost. Možda je čudno što ovako malo sarađujem sa ljudima iz BiH, ali inače se ne volim širiti, držim se isključivo Slovenije jer smatram da je bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu.”
Pretpostavljam da kao dijete niste maštali da ćete biti ovo što se danas.
“Ni u najluđem znu. Znate, odrastao sam u Izoli, uz more i kao dijete uvijek sam se zamišljao kao ribar. I danas to volim. Ipak, kada sam završio s igračkom karijerom, jedan prijatelj mi je rekao: ‘Pa, Amire, što ne pokušaš biti agent. Znaš ljude…’ Tako sam krenuo u to ne sluteći da ću napraviti sve te transfere. Bilo je teških trenutaka. Malo je nedostajalo da nakon dvije-tri godine odustanem. Dosta sam putovao u prazno, finansijski se to nikako nije isplatilo. Sreća pa sam uprkos silnim razočarenjima ostao ustrajan.”
“Džeko je klasa i o njemu ne treba trošiti riječi. Dosta toga se u Italiji pisalo o njemu zadnjih dana, o toj svađi sa trenerom Fonsecom i transferu. Da je bolja finansijska situacija u Interu možda bi se na kraju to i riješilo. Ipak, sada kada je ostao u Romi uvjeren sam da će se stvari brzo vratiti u normalu i da će uživati status kakav je i do sada”, riječi su Amira Ružnića na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Nije, dakle, Ružnić oduvijek sjedao za stol sa Mauriziom Zamparinijem ili večerao sa Adrianom Gallianijem. Kada je završio karijeru najprije je bio propali ugostitelj. Jedne prilika je priznao da mu tada nije ostalo ni za račune, ali pošten i predan rad uvijek donosi uspjeh. Njegova priča za mlade agente može biti samo inspiracija.
(Reprezentacija.ba)
