Dečić kojeg vodi Edis Mulalić najljepša je priča u Crnoj Gori. Nekadašnji fudbaler i trener Željezničara u ovu zemlju se vratio ljetos preuzevši tim koji je tek ušao u elitni rang, a ratnički mentalitet popularnog “Sablje” rezultirao je time da se Dečić danas nalazi na visokom drugom mjestu i da je polufinalista Kupa. Historijski je to uspjeh klub iz predgrađa Podgorice.
Nije Mulalić trener koji će klimati glavom, što mnogim “funkcionerima” ne odgovara, a zbog svega toga danas posebno uživa u plodovima svog rada.
“Iza leđa nemam nikoga osim Boga”, rekao nam je kroz razgovor Mulalić ne skrivajući koliko je ponosan na ono što je dosad napravio, a nije se libio da potpuno otvoreno iznese mišljenje i o mnogim drugim aktuelnim temama. Kada imate nekoga takvog sa druge strane linije, lako je doći do zanimljive priče…
“Niko nije očekivao da će Dečić biti danas tu gdje jeste, pogotovo jer se igrački kadar nije mnogo promijenio u odnosu na onaj s kojim su igrali u nižem rangu, pa i to daje težinu. Imamo dosta mladih fudbalera, dosta domaće djece, čija se energija poklopila sa energijom svih nas u stručnom štabu. To je ta formula uspjeha. Dečić kao klub nije toliko veliki, ali svi dišemo kao jedan, imamo zajedništvo… I uz sve to po prvi put u historiji smo se plasirali u polufinale Kupa. Moram biti prezadovoljan”, kaže Edis Mulalić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Bosanskohercegovački treneri koji rade u inostranstvu mogu se izbrojati na prste jedne ruke.
“E, kad već to spominjete, moram se zahvaliti što ste se uopšte sjetili i pozvali me. Znate, ljudi mnogo podcjenjuju, najlakše je ‘pljuvati'… Ne vidim baš da su Sarajevo ili Borac razvalili crnogorske predstavnike u Evropi, a reći će ljudi: ‘Ma, lako je u Crnoj Gori pobjeđivati, hajde u Njemačku’. Iza leđa nemam nikoga osim Boga. Nije lako otići u nepoznato, izboriti se sa različitim profilima ljudi. Ti si tu stranac, moraš biti bolji od domaćeg trenera ili donijeti više stvari od domaćeg da bi se mogao održati tu. Ne cijenimo mnogo naše ljude. Prije ćemo podapeti nogu nego pružiti ruku. Možda je sve ovo bio i dar od Boga, da se malo odvojim od kuće, postanem otporniji na neke stvari koje su mi ranije smetale.”
Potrudio se da nam približi malo stanje u crnogorskom fudbalu.
“Maloprije sam spomenuo utakmice koje su Sarajevo i Borac igrali protiv Budućnosti, odnosno Sutjeske. Sve je to u pet deka s našim prvenstvom. Ali, moram istaći da se radi mnogo na tome da se liga digne na viši nivo. Savez je uveo obavezu da startati moraju dva igrača ispod 21 godine… Ide to u dobrom smjeru. Dobar posao u tamošnjoj reprezentaciji radi Faruk Hadžibegić, mi smo tzv. predstavnici Bosne i Hercegovine i pokušavamo da ne brukamo našu državu.”
A Tuzi? Kakvo je to mjesto?
“To je predgrađe Podgorice, nešto kao Hrasnica u Sarajevu. Tu je ponikao Refik Šabanadžović, lijepo mjesto sa ljudima koji vole fudbal i koji su temperamentni. To volim. Volio bih da Dečić dignem na jedan viši nivo, da postanemo stabilan prvoligaš i da me ljudi ovdje jednog dana pamte po dobrom. Inače, moram priznati da su me gledali kao čudaka kada sam tek došao, kao mohikanca. Nisu navikli da neko proživljava utakmice na način na koji ja to radim.”
Poznati ste kao vrlo karizmatičan trener.
“Ja gdje god dođem, neki je cirkus. Sretne me neki dan jedan čovjek i kaže da samo čeka kraj moje utakmice, i to samo zbog toga da vidi šta ću izjaviti. Nikada to ne smišljam unaprijed, to je taj adrenalin, koji mi možda nekada i ne donosi dobro. Jače je od mene… Primijetio sam da je nekima specifičan i moj stil odijevanja. Baš se zezam sa ženom neki dan da ću morati kupiti dioptrijske naočale, napraviti frizuru na dvije vode, kupiti odijelo… Valjda će me tad smatrati ozbiljnijim (smijeh). Ne patim ja za tim. Kada sam vodio Željezničar znali su se pitali zašto sam uvijek u trenerci. Pa, nisam na modnoj pisti. Fokusiran sam samo na svoje igrače, na utakmicu…”
Onda nije teško pogoditi kakvi treneri su vam omiljeni.
“Ne volim ‘mrtvace’ koji samo sjede i posmatraju. Za mene je fudbal emocija, potpun adrenalin, ne mogu zamisliti kako neko može na taj način biti u tome. Svaka ekipa je slika trenera. Drago mi je kada vidim da uspjevam ‘zaraziti’ igrače na taj način i od njih napraviti prave ratnike.”
A igrači?
“Sada vjerovatno čekate da kažem da volim fajtere, jer sam ja takav, ali volim i znalce. Najbolji je taj ‘mix’. Ako imamo samo fajtere, onda ćemo se fajtati. Valja i pobijediti… Volim igrače koji igraju na poziciji desetke, što imaju neki vic u igri, ideju, jer ovo je intelektaulni sport. Ne može se glupan baviti fudbalom. Moraš znati višak napraviti, osmisliti akciju. Želja mi je jednog dana da dođem u neki klub i da mogu po svom ukusu sastaviti tim. Valjda još nisam dovoljno izgradio ime da budem u toj prilici.”
I danas pratite Željezničar.
“Željezničar je moja prva i posljednja ljubav. Imaš ti ljudi kada preuzmu neki klub, recimo, Hajduk i odmah kažu za sebe da su Hajdukovci. Ja nisam taj. Nikada nisam prosipao prašinu u oči. Za mene je Željezničar broj jedan, tamo sam se rodio i tamo ću umrijeti. Pratim sve, upućen sam maksimalno i bio bih najsretniji da se osvoji titula.”
Da se vratimo u vaše igračke dane. Amar Osim je jedne prilike izjavio da vas je spriječio da zaradite više novca.
“Sjećam se da je postojala neka ponuda i da me nije želio pustiti. Nije mi tada bilo baš svejedno, lijep novac je bio u igri, ali sada ga shvatam. Ni ja u to doba ne bih pustio najboljeg odbrambenog igrača, što zbog samog kluba, što zbog svoje karijere. Ništa mu ne zamjeram. Ipak, Amar je taj koji je meni pomogao u milion nekih stvari i kao igrač sam možda najviše napredovao kod njega. Zna on dobro na šta mislim.”
Malo ljudi zna da ste nekoliko godina proveli i u Njemačkoj.
“Otići u Njemačku već sa 16 godina bilo je za mene sjajno iskustvo. Bio sam u internatu Eintrachta, imao sam profesionalni ugovor, a uspio sam i da upišem sedam nastupa u Bundesligi. Ne vidim da je nekad neko napisao to, mada i ja sam budala, kome sam ja bitan… Taj period u Njemačkoj od mene je napravio čovjeka, stekao sam radnu naviku, profesionalizam i uvjerio se koliko su oni sjajna nacija. Najviše bih volio kada bi naša omladina imala mogućnost da ode tamo pet-šest godina, da ih Švabo nauči svemu, i da se tek onda vrate. Znao bi onda ginuti za ono što radiš.”
Kraj razgovora ostavili smo za reprezentaciju BiH.
“Poslije generacije u kojoj su bili Hibić, Konjić i ostali mi nismo bili tim na terenu. Nije ovo tenis. Ja shvatam i ljude koji rade u reprezentaciju, teško je za par dana napraviti nešto, ali mora postojati neka hemija, energija… Faruk je to napravio u Crnoj Gori i odmah to drugačije izgleda. Možemo mi govoriti da imamo igrače u Arsenalu, ovdje, ondje, ali na kraju dođe ti neka prosječna reprezentacija i otrese te.”
Pod velikim je upitnikom ko će biti novi selektor.
“Novi selektor mora imati autoritet, znanje, ali i energiju. Ti ako pustiš igrače da rade što hoće, nema tebe, druže, nigdje. Evo, isprobali su sad sve igrače, neka isprobaju i kojeg našeg trenera. Šta to Husref ili Amar manje znaju od ovih što su, kao, vani? Šta?”, pita se Mulalić.
(Reprezentacija.ba)
