Slaviša Stojanović odlučio je ponovo pogledati se oči u oči sa velikim pritiskom. Jedan od najboljih slovenskih trenera, te potencijalni kandidat za selektora reprezentacije BiH vratio se u Bugarsku i preuzeo Levski s kojim će pokušati da sa trona svrgne dominantni Ludogorec. Možda su to nerealna očekivanja ove sezone, ali u sljedećoj će to biti – obaveza.

Kao trener 50-godišnji Stojanović je već osvajao titule. Navijačima Crvene zvezde se i danas na pomen njegovog imena razvuče osmijeh na lice, jer je upravo pod njegovim vodstvom beogradski klub prekinuo dominaciju Partizana personifikovanu kroz šest uzastopnih titula, a postao je i najmlađi trener u historiji Slovenije koji je osvojio dvije titule u nizu. Pošlo mu je to za rukom kada je bio u Domžalama. 

Malo je poznato da je Stojanović trebao raditi i u Premijer ligi BiH. Najbliži tome je bio prije dvije godine kada su ga kontaktirali čelnici Željezničara, a o razlozima zbog kojih je posao propao, kao i mnogim drugim temama, govorio je za Reprezentacija.ba. 

Došao u Zvezdu kao mladić, otišao kao starac

Krenuli smo od Levskog. Vrlo je to šizofrena sredina, bez mnogo strpljenja za trenere…

“U Levskom sam bio prije dvije godine. Bili smo tada na dobrom putu, igrali smo lijep i dopadljiv fudbal, ali na koncu smo se rastali na jedan čudan način. Cijelo ovo vrijeme imao sam osjećaj da trebam završiti posao. Zbog svega toga nisam se mnogo dvoumio kada mi se ukazala prilika da se vratim. Inače, rijetko se koji trener vratio u Levski. Možda sam drugi ili treći u historiji koji je dobio takvu šansu i to je veliko priznanje za mene”, kaže Stojanović na samom početku razgovora za portal Reprezentacija.ba.

U svom CV-u Stojanović ima brojne klubove. Radio je kao selektor Slovenije i Latvije, zatim je bio trener u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kini, Belgiji, Srbiji…

“U ovoj mojoj karijeri bilo je stvarno zanimljivih država i šampionata. Svaki taj period nosi neku svoju priču, ali ako bih morao već da izdvojim nešto, onda bi to bile godine u Crvenoj zvezdi i onaj prvi period u Bugarskoj. Sa Crvenom zvezdom sam u veoma teškoj situaciji uspio da osvojim titulu i to je nešto što će se zauvijek pamtiti, dok su me u Levskom naročito fascinirali navijači. To je ljubav kakva se rijetko gdje sreće. A najteže je bilo možda kada sam vodio Latviju. Rezultatski. Dobio sam trogodišnji ugovor, ali čim je uslijedio žrijeb, dalo se naslutiti da će to biti period u kojem će se morati istrpiti puno toga. U međuvremenu oni su odlučili da zamijene predsjednika i sekretara, a kako više nisam imao ‘leđa’, ubrzo sam i ja otišao.”

Svojevremeno ste izjavili kako je u Crvenoj zvezdi naročito bilo stresno.

“Moj izgled se u samo tih godinu dana drastično promijenio. Sjećam se da su novinari uspoređivali slike kada sam tek došao i kada sam išao, na jednoj slici crn, na drugoj – sijed (smijeh). Ali, stres je nešto normalno kada radiš u tako velikom klubu, naročito još ako se zadesiš u momentu u kojem je bilo puno problema unutar kluba. Zbog svega toga mi je ta titula posebno draga.”

Željezničar? Zapelo je oko novca

Stojanovićevo ime se dovodilo u vezu i sa Željezničarom. Bojan Selesković i Momo Gačić su ga preporučili, a pregovarao je sa tadašnjom “alfom i omegom” kluba Senadom Misimovićem, ali umjesto njega posao je na kraju dobio Slobodan Krčmarević.

“Za interes Željezničara sam naprije saznao od ljudi iz Crvene Zvezde. Navodno se neko iz Željezničara raspitivao za mene kod njih, znate kako to ide… Bili su to dosta ozbiljni pregovori. Bio sam spreman da dođem i žao mi je što se na kraju ta priča nije realizovala. Zapelo je oko nekih sitnica. Nisam sad zahtjevao neke enormne svote, tu je bio problem oko hiljadu-dvije eura, ali to je sada iza mene. Imao sam i ranijih godina kontakte sa klubovima iz BiH.”

Ipak, priznaje da bi se volio okušati i u Premijer ligi BiH.

“BiH je područje koje je prepuno talenata i dobrih fudbalera. Iako su se izjalovili svi raniji pregovori, jednog dana se vidim u BiH. Imam želju da radim tu.”

U Crvenoj zvezdi i Lierseu ‘desna ruka’ mu je bio, ni manje ni više, nego Miloš Kostić. Trener koji se baš i nije proslavio na Grbavici.

“Nismo nikada pričali o toj temi, mada čuo sam da je škakljiva i nezgodna, da ima raznih varijanti kako se to odvilo. Očito nije bilo slavno. Ne bih ni puno ulazio u to. Svako bira svoj put, svoj odnos prema poslu, ljudima, fudbalu… Ja kao trener se zalažem uvijek da to bude na nivou.”
Kao trener Stojanović je veliki trag ostavio i u Sloveniji. Njegovo ime je zlatnim slovima ispisano u historiji Domžala.

“Ja sam najmlađi trener koji je osvojio prvenstvo i to isto ponovio sljedeće godine. Držim i rekord u Sloveniji od 32 utakmice bez poraza. Sve su to stvari koje me čini ponosnim, a kada me pitaju za šta je recept, obično odgovor bude jednostavan. Imao sam sreću da sam skautirao baš dobre igrače i da sam većinu njih trnirao kroz omladinske kategorije. Također, ne smijem ni zanemariti trougao – trener, predsjednik, sportski direktor, koji je funkcionisao fenomenalno. Tu su od igrača bili Samir Handanović, Zlatan Ljubijankić, Dalibor Stevanović…”

Ibričiću pripremaju novi posao  

Za Domžale danas igra Senijad Ibričić. Kapiten je kluba, za mnoge i najbolji igrač…

“Ma, Ibro proživljava drugu mladost u Sloveniji. Pravi je vođa, a vidim da mu je i lijepo u Sloveniji, navodno bi ovdje mogao ostati i nakon karijere. Čuo sam da bi mogao postati sportski direktor u klubu, to bi bilo jako dobro, jer on reputacijom kakvu ima i poznanstvima može sigurno napraviti dobar posao.”

Priču sa Stojanovićem usmjerili smo na reprezentaciju BiH koju također prati. Ni njemu nije jasno fijasko koji su Zmajevi doživjeli u baražu.

“BiH ima toliko dobrih fudbalera, svi igraju u ozbiljnim ligama, ali uvijek nedostaje nešto. Dođete skoro do kraja i onda – ništa. Meni je specifična vaša reprezentacija. Tu je jedan ‘mix’ nacija, sve je to blisko, a u nekom slučaju po mentalitetu daleko. S obzirom da je Bajević najavio odlazak, mišljenja sam da bi BiH trebao neki iskusan trener, šmeker, jer su tu ozbiljni igrači kojima je potrebno više psihologije. Samo taj neki šmek, da se poslože kockice.”

Osim što je sjajan trener, Stojanović je i – gitarista. Već je imao priliku javno nastupati.

“Sviram li kad igračima? Samo kada se završi posao, odnosno ako se osvoji nešto. Tad se možemo proveseliti. Moja ljubav prema muzici inače datira još iz osnovne škole. U mladosti sam sa prijateljem koji mi je danas asistent oformio i grupu, snimili smo i CD, čak smo jedne prilike bili i na turneji sa Plavim orkestrom. Ipak, na kraju se moralo odlučiti – ili muzika ili fudbal. Odlučio sam se za ovo drugo i nisam se pokajao”, poručio je Stojanović.

(Reprezentacija.ba)