Dnevnik prvog čovjeka administracije NFSBIH Jasmina Bakovića: Gubitnici nikada ne pobjeđuju, a pobjednici nikada ne odustaju

  Subota, 12. oktobar  Sve je u našim rukama  Poslije očekivane, ali važne pobjede protiv Lihtenštajna nije bilo mnogo sna i odmora. Trijumf je proslavljen s članovima Izvršnog odbora u hotelu „Dubrovnik“. Po dolasku kući dugo ne mogu zaspati. Vrtim kanale, tragam internetom, tražim taj famozni gol Grka protiv Slovačke… Rano ujutro sam u Savezu. […]

 

Subota, 12. oktobar 

Sve je u našim rukama 

Poslije očekivane, ali važne pobjede protiv Lihtenštajna nije bilo mnogo sna i odmora. Trijumf je proslavljen s članovima Izvršnog odbora u hotelu „Dubrovnik“. Po dolasku kući dugo ne mogu zaspati. Vrtim kanale, tragam internetom, tražim taj famozni gol Grka protiv Slovačke… Rano ujutro sam u Savezu. Primam čestitke. 

Ova subota je radna. Sumiranje utisaka, analiza organizacije utakmice na Bilinom polju. Delegat je bio zadovoljan, nema razloga da ne budemo i mi… U kancelariju „upada“ kapiten Spahić. Pijemo „brazilsku“ kafu. Popodne sam „skoknuo“ do Narodnog pozorišta, radujem se što vidim mnogo ljudi u redu za slikanje s trofejom UEFA Lige prvaka. S predsjednikom Elvedinom Begićem odlazim u posjetu selekciji U-17. Zatim susret sa Stručnim štabom i igračima U-21 selekcije. 

Na kraju dugog dana ispunjenog obavezama, odlazimo na sastanak sa selektorom Sušićem, Spahićem, Džekom, tu je i Baljić. Na dnevnom redu je Litvanija. Ne želimo ništa prepustiti slučaju. Sve je u našim rukama, nikako ne želimo prokockati priliku za historijsku pobjedu… Po dolasku kući nalazim smiraj u društvu supruge Marine, a u novi dan ulazim uz neizbježni laptop, razmjenjujući e-mailove s predsjednikom.

Nedjelja, 13. oktobar 

Konačni spisak putnika 

Jutro provodim u porodičnom krugu, ali daleko od toga da odmaram. Svjestan sam da svaki ozbiljan posao traži cijelog čovjeka. U svako doba. Mnogo poziva, poruka, e-mailova. S poslovnim ljudima iz „Centrotransa“ definišemo konačni spisak putnika za Kaunas. Pišem saopštenje za medije, želimo amortizovati euforiju, koja i nije baš dobar saveznik. Oko podneva na Aerodromu definišemo brojna organizaciona pitanja vezana za aktivnosti reprezentacije nakon povratka iz Kaunasa. 

Potom odlazimo na utakmicu U-17 selekcije na stadion u Istočnom Sarajevu. Puno mi srce što vidim da naše navijačke pjesme nikome ne „paraju uši“. Nakon utakmice, čestitke selektoru Malkočeviću i ekipi na plasmanu u elitni krug. Razmjenjujemo informacije s kolegama Pirićem, koji uvijek „izvuče“ neki mudar savjet, i Pilavom, kojega smo poslali ranije u Kaunas. Svi su mobilni, iako je nedjelja. Predvečer sam opet u „Hercegovini“. U društvu predsjednika Begića ćaskamo s kapitenom Spahićem. Odlično je raspoložen. Dobar znak. Divna večera sa suprugom je prilika za opuštanje poslije brojnih obaveza.    

Ponedjeljak, 14. oktobar 

Neprocjenjiva podrška

Na Aerodromu Sarajevo sam u 7.30. Mnogo ljudi, tu je 13 članova Izvršnog odbora i 15 delegata Skupštine koji su naši specijalni gosti, među njima i bivši selektor Muzurović. Drago mi je da je s nama. Bit ćemo pojačani i predsjednikom Odbora za posredovanje Ivicom Osimom sa suprugom Asimom. Njegovo prisustvo ima snagu neprocjenjive podrške i sigurnosti. Dolaze i Hadžibegić, Kajtaz, Bajević stiže direktno iz Atine. Srce mi je puno. Naše legende su uz nas, uz reprezentaciju. Svi smo jedan tim. Veliki, složan, snažan… Let je miran, bez turbulencija. 

U Kaunasu smo oko podne. Smještaj u hotelu „Europe Royal“. O sigurnosti igrača besprijekorno vode računa Mirso i Jaža iz „Securitasa“. Ručak pa kratka šetnja. Grad je nekako siv, sumoran, vrijeme depresivno. Ivica Osim u svom stilu: „Sada mi je jasno zašto se Nijemci ovdje nisu dugo zadržali“. Razmišljam o tome šta nas čeka sutra. Veliki sam optimista, potpuno siguran u pobjedu. Gubitnici nikada ne pobjeđuju, a pobjednici nikada ne odustaju. Vjerujem u igrače, znam da neće odustati ni posustati kada je najpotrebnije. Slušam kako se selektor Sušić obraća igračima na ručku. Mirno, staloženo, mudro. Još sam više uvjeren u trujumf. Odlazimo na trening. 

Čujem komentare – stadion je praistorijski. Što se mene tiče, bit će istorijski! Igrači na treningu raspoloženi, motivisani, svježi… Intuicija mi kaže da će ova generacija na velika vrata ući u istoriju. Doktoru Karabegu govorim da ćemo 100 posto pobijediti… Večernja šetnja s najužim rukovodstvom: neumorni predsjednik Begić, potpredsjednici Ljubojević i Beus. Prolazi mi kroz glavu suspenzija… Komitet za normalizaciju… Od Saveza u ruševinama, ogromnom energijom i entuzijazmom, precizno planiranim projektima, izgrađena je snažna tvrđava čiji bajrak drže naši hrabri zmajevi. Vodimo računa o najmanjoj sitnici. Igračima ne smije ništa nedostajati. Spremni smo naći i „ptičije mlijeko“. Predsjednik ima rješenje za svaku situaciju. Večer završava pićem s bračnim parom Osim, Bajevićem, Hadžibegićem. Od njih se ima šta čuti. I naučiti.

Utorak, 15. oktobar 

Goooooooooooooool! 

Svanuo je Dan D. Odlazim na bajram-namaz u kaunasku dvoranu. Mnogo naših ljudi. Mirno i dostojanstveno. Praznična kafa, pa doručak. Razmjenjujemo čestitke. Stiže mi bezbroj poruka, najdraža od sinova Armina i Milija, u čije ime piše suprugina sestra Maja. Odlazim u ekonomat. Sekretar tima Pilav, ekonomi Kečo i Adem, fizioterapeuti Braco i Ismar, oni su logistička podrška „Zmajevima“, uvijek spremni kao zapete puške. Stiže i kolač. Nije baklava, ali nije loš. 

Baklavu koju je donijela Džana Torlaković već ranije su „pomeli“. Raspoloženje je vedro, ali se osjeća mala doza pozitivne treme. Kapiten Spahić nam se pridružuje, ljutit što neki anonimni korisnik interneta upotrebljava njegov lažni Facebook profil. Smirujem ga, uplašen da utakmicu ne dočeka nervozan. Njegova mirnoća tako nam treba. Lider mora biti maksimalno koncentrisan da bi vodio tim do trijumfa. Odlazimo na službeni ručak. Domaćini poslovno ljubazni, ali baltički hladni. Misli mi na tren odletješe na onaj gol Grka protiv Slovačke. Hm, e nećete! Ne možete! Brazil smo zaslužili mi… 

Ubrzo smo na stadionu. Dajem izjavu za TV, najavljujem siguran trijumf. U svlačionici čvrsti stisak ruku igrača i članova Stručnog štaba i poruka kapitena: „Večeras moramo poginuti za pobjedu!“ U našoj „navijačkoj“ ekipi je i Valentin Incko (Inzko). Hoće li nam biti sretan? Pratim naše navijače. Opet ih je mnogo. Svaka im čast! Takve navijače zaista niko nema! Počinje utakmica. Neće nas gol. Ali, ne gubim nadu. Uvjeren sam u pobjedu. Propuštamo prilike, Litvanci se očajnički brane. Vrijeme brzo teče. Predsjedniku Begiću govorim da ćemo iz sljedeće prilike „zabiti“. Intuicija me ponovo nije izdala. 

Goooooooooooooool! Bravo, Vedo, majstore. Još malo… Kako su minute duge.. Kraaaaaaaaj! U Brazilu smo! U transu smo! Pobjednički krug, radost podijeljena s vjernim navijačima. Pjesma u svlačionici. Slavlju nema kraja. Primam na stotine čestitki. U avionu pjesma, šampanjac… Evo i bajramske baklave. Posipaju me agdom. Kad je bal, nek' je maskenbal… Ori se „kao što je Bosna moja na svijetu ljepše nema…“

Srijeda, 16. oktobar 2013.

Zapjevao je i selektor

U avionu ulazimo u novi dan. Svi su raspjevani. Mirza Šoljanin je u glavnoj ulozi, ne zaostaje ni Elvir Baljić. Ali, glasovne mogućnosti demonstriraju i Džeko, Spahić, Pjanić, Ibišević, Bičakčić, Piplica, Salihović.. „Oj, Safete Sajo, Sarajlijo“ Zapjevao je i selektor. Pape sija od sreće, a kako i ne bi… Golman Begović mirno gleda film na iPodu. „Pravi se Englez“. To je taj Bega, naš bedem, sjajan momak, za mene najbolji golman u Evropi. Uvijek odmjereni, oprezni doktor Karabeg mi kaže da sam bio pretjerani optimista prije utakmice. Ne ljutim se jer sam bio u pravu.

Naša ekipa na Aerodromu već je spremna. Na vrijeme smo obavili sve pripreme. Spektakularno ateriranje uz vatrogasne šmrkove i pjesma razdraganog aerodromskog osoblja. Presica u opuštenoj atmosferi. Ulazimo u otvoreni autobus… Navijači su ispred Aerodroma priredili impresivan vatromet. Praćeni navijačima, stižemo pred Vječnu vatru, s balkona je fantastičan prizor. Za mikrofonom se redaju naši „Zmajevi“, naši heroji. Ponosan sam na njih, na selektora, na sve ljude u reprezentaciji i rukovodstvo koje je omogućilo optimalne uslove. Nakon veličanstvenog dočeka odlazimo u restoran „Bosna“. Slavlje traje do jutra. Dijelim beskrajnu radost sa suprugom, bratom, kolegama, prijateljima. San je ispunjen.  Popodne razgovor s predsjednikom Begićem, kapitenom Spahićem. Vijest o pogibiji navijača u Poljskoj. Kakva tragedija. Tuga. Srce plače. Je li moguće? Večer je u znaku nesreće koja radost baca u sjenu.

Četvrtak, 17. oktobar 

Telegrami i faksovi iz RS

Kafa uz novine. Pišem telegram Udruženju navijača „Ljuti Krajišnici“. Pozivam potpredsjednika tog udruženja Amela Bratića, pitam za dženaze poginulim mladićima, za povrijeđenog navijača. Savez je na raspolaganju za svaku vrstu pomoći. Donose mi mnogo čestitki za plasman na SP. Posebno me raduju telegrami i faksovi iz Republike Srpske i iz država regiona. Fudbal i naši zmajevi su najjači integrativni faktor… 

Kafa i baklava s uposlenicima. S nama je i selektor. Dijelimo emocije, utiske… Razgovaram s gigantom Ivicom Osimom. Razmjenjujemo impresije iz Kaunasa. Rađaju se nove ideje. Sa predsjednikom Begićem odlazim na otvaranje Bajramskog malonogometnog turnira u Skenderiju. Večer u toplom porodičnom gnijezdu… 

Petak, 18. oktobar

Čeka nas mnogo posla…

Uobičajeni radni dan. Kafa sa selektorom Sušićem. Pape je savršeno miran iako je napravio čudo. Zatim sastanak s predsjednikom Begićem. Dok pregledam „brdo“ pošte, razmišljam o našem sjajnom uspjehu. Ljudi uvijek traže izgovor u slučajnostima. Ne vjerujem previše u slučajnosti. Uspješni ljudi su oni koji sami stvaraju i koriste svoje prilike. Mi smo je iskoristili zahvaljujući sjajnim „Zmajevima“, selektoru, cijelom stručnom štabu, fenomenalnim navijačima, dobrom vođenju Saveza. Idemo u Brazil! Čeka nas mnogo posla.

(Reprezentacija.ba)