INTERVJU Muhamed Alaim: Nakon ubistva Vedrana Puljića morao sam otići iz Sarajeva

U razgovoru za Reprezentacija.ba Muhamed Alaim govorio je o FK Sarajevo, Iranu, današnjem zanimanju…

INTERVJU Muhamed Alaim: Nakon ubistva Vedrana Puljića morao sam otići iz Sarajeva
Foto: Ilustracija

Ako bi se jednog dana organizovao kviz za sve ljubitelje Premijer lige FBiH, vjerovatno bi jedno od uvodnih pitanja glasilo: Ko je Muhamed Alaim? 

Alaima svako zna. Svoj je život  posvetio Sarajevu. Na Koševu je napravio prve fudbalske korake, kasnije zaigrao za prvi tim i ubilježio skoro 300 zvaničnih nastupa, a sve što je napravio u svojoj sjajnoj karijeri isključivo je njegova zasluga. Pa, i to što je došao do reprezentacije. Nije imao “leđa”, odrastao je bez oca koji je poginuo u ratu, a na počecima majka mu je otplaćivala kopačke i po šest mjeseci.

Alaimovi slavni dani danas su daleko iza njega. Da je sreće ljudi poput njega bi danas bili u fudbalu, no on se opredjelio za neki drugi put, nema namjeru raditi ni kao trener ni kao fudbalski agent… 

“Za vrijeme karijere mnogo sam zapostavljao porodicu. Moja kuća su bili autobusi, hoteli, stadioni… Odgovara mi danas ovaj život. Čime se bavim? Ostao sam koliko-toliko povezan sa fudbalom budući da sam zaposlenik Centra za sport i rekreaciju Sarajevo. Hvala Bogu, zaposlio sam se tu čim sam završio karijeru, jer poznato je kako se u našoj zemlji kao fudbaler i ne može baš zaraditi za neki miran život. Moraš odmah gledati kako i šta dalje”, kaže Alaim na početku razgovora za Reprezentacija.ba. 

Onim što je napravio u karijeri Alaim je, kaže nam, zadovoljan. Njegovo vrijeme je bilo drugačije…

“Sjetim se nekada tih dana dok sam igrao, prisjetim se nekih utakmica… Sve su to lijepe uspomene. Mislim da mogu biti zadovoljan s onim što sam napravio u karijeri, možda bi bila i uspješnija da su bila ‘normalnija’ vremena, jer znamo kakva je tad liga bila. Danas je sve to drugačije, bolje… Prije 20-tak godina bilo je nemoguće dva puta zaredom biti prvak, suđenje je bilo na niskom nivou…”

U bordo dresu je Alaim pružio veliki broj zapaženih partija. Pamte se posebno historijske utakmice protiv Genka, Cluja, Helsinborga…

“Po društvenim mrežama pojave se s vremena na vrijeme isječci sa svih tih utakmica. Pitam se ponekad je li ta moja generacija mogla više napraviti, ali, šta je tu je… Kad već pomenuste Genk koji smo izbacili, pamtim i jednu anegdotu kada je Almir Turković rekao njihovom igraču Ivanu Bošnjaku koliko, naprimjer, zarađuje naš Veldin Muharemović koji im je zabio gol u Belgiji. Oni nisu mogli vjerovati. A samo taj Bošnjak je imao skoro kao svi mi zajedno.”

Rijetko koji klub u BiH je tada finansijski dobro stajao. Nije se moglo ni pomisliti na cifre kakve danas zarađuju igrači u Sarajevu, Borcu, Zrinjskom… 

“Je li se moglo zaraditi? Ha, ha, ha. Nema šanse! U to vrijeme to je bio amaterizam, da bi dobro živio morao bi imati još neki posao pored. Bilo je takvo stanje u sportu da nekada nisi znao ni kako ćeš na put ići.”

U Alaimovo vrijeme bilo je mangupa u svlačionici. U pozitivnom smislu riječi.

“Uh, bilo je opasnih smicalica, ali niko se nije smio naljutiti. Znalo se desiti da ti neko od igrača pertle na kopačkama sveže na čvor, i to pred samu utakmicu, pa do toga da ti nekako uzmu ključ od automobila i sakriju ga. Završiš trening – nigdje ga. Toga je posebno bilo na pripremama, morala se nekako ubiti monotonija. Da nas je ko gledao sa strane, rekao bi da nismo normalni.”

Sarajevo nije imao namjeru nikada ni napuštati, ali dešavanja iz 2009. godine su ga otjerala. 

“Nisam imao želju da nigdje idem iz Sarajeva, ali zbog nekih stvari sam jednostavno morao. Da, to su dešavanja iz Širokog Brijega kada je ubijen navijač Vedran Puljić. Zbog toga se nekada i danas probudim. Tada sam sebi rekao: ‘Ili ću završiti karijeru ili ću otići negdje u inostranstvo’. Na kraju se desilo da dođe ponuda iz Irana koju gledam kao Božiju nagradu. Kada sam se vratio nisam više želio nigdje da idem, imao sam i problema s koljenom, tako da mi nije žao što sam već u 32. godini odlučio da završim karijeru.”
Iz Irana nosi lijepe uspomene.

U Shahid Ghandiju je jedno vrijeme čak bio i kapiten.

“Tamo strancima nije baš lako, ali ja sam imao sreću da su me vrlo brzo prihvatili i vežu me veoma lijepe uspomene na to vrijeme. No, da je bilo jednostavno u te dvije godine – nije. Znate, tamo je malo drugačije. Porodicu nisam viđao po deset mjeseci, a u pet dana možda samo jednom uspiješ kontaktirati ih čisto da vidiš jesu li dobro ili nisu. Interneta skoro da i nije bilo. Posebno teško je bilo i to što ni po najvećim vrućinama ne smiješ nositi šorc.”

Bilo je napadača od kojih je i Alaim svojedobno strahovao. 

“U to vrijeme liga je bila puno kvalitetnija, bilo je više majstora. Gotovo u svakom klubu. U Tuzli su te čekali Mešanovići, u Zenici Hasančić ili Brkić, pa u Širokom Brijegu Wanger ili Erceg. Ne znaš odakle ti prijeti veća opasnost.”

Zanimalo nas je kako Alaim gleda na današnje Sarajevo.

“Pogledaš tabelu i vidiš koliko je sati. Nema se šta pametovati. Volio bih samo da je omladinski pogon zastupljen više, da se više daje prilika našoj djeci i da se istrpe određeno vrijeme. Dovoljno je vidjeti kako Dinamo to radi. Ali, to je samo moje mišljenje kao nekoga ko voli taj klub i živi za njega.”

Spominje se da je Sarajevo dobilo ponudu za Vladana Kovačevića. Treba li ga prodati?

“Pokazao je Vladan da je izuzetno dobar golman. Sarajevo s njim može biti mirno u narednih deset godina i moj stav je da ga ne trebaju prodavati tek tako. Osim ako nije riječ o nekoj basnoslovnoj cifri”, istakao je Alaim na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.

(Reprezentacija.ba)

Ovu vijest vam donosi kladionica Mozzart.

Oznake: