Admir Smajić je bivši selektor mlade reprezentacije BiH i nekadašnji asistent u stručnom štabu A tima u vrijeme mandata Blaža Sliškovića. Trenutno živi u Švicarskoj, a posljednji trenerski angažman imao je u tuzlanskoj Slobodi kao tim menadžer. Voli nogomet i isto prenosi na igrače. Želi pobijediti i naglašava to jasno i glasno. Kod njega nema popustljivosti, a sve igrače tretira jednako. U karijeri je nastupao za beogradski Partizan gdje je ostavio dubok trag. Još je igrao za Xamax, Basel i Young Boys. Bio je proglašen za najboljeg stranog igrača u zemlji podno Alpa. U ekskluzivnom intervjuu za Life.ba Smajić je otvorio dušu. Govorio je o promociji mladih igrača tima sa Tušnja od kojih je Muratović nedavno potpisao za Hajduk, dešavanjima u NSBiH u vrijeme kada je bio selektor, istakao je kako je mnogo pomogao krovnoj kući bh. nogometa, a danas su ga mnogi zaboravili. Podvukao je kako u Premijer ligi BiH ima dosta talentiranih igrača, ali se s njima treba raditi ozbiljno.

Piše: Edin Isanović

Možete li za početak reći, šta trenutno radite?

Od trenutka od kada sam otišao iz Slobode ne radim ništa oko nogometa, osim što gledam utakmice. Situacija je dodatno zakomplikovana dolaskom korona virusa. To se odrazilo na kompletan sport. Vidjeli ste da je po novom formatu održana završnica Lige prvaka i Evropske lige. Neke utakmice sam pogledao. Sigurno da će sve što se dešava, dugoročno ostaviti traga. I na kvalitet igara, kvalitet pojedinaca koji su navikli da su stalno u pogonu. Rezultati pauze će tek biti vidljivi za nekoliko mjeseci.

Vi ste bili angažovani u tuzlanskoj Slobodi kao tim menadžer. Kako danas gledate na period proveden u gradu soli?

Pokazalo se ono što sam godinama pričao. Da većih nogometnih potencijala nema u Evropi nego što je u BiH. Pogotovo taj bazen Tuzla, Doboj i Brčko. Prva stvar kojom se mogu ponositi jeste da sam za kratko vrijeme stvorio dva mlada reprezentativca – Maksimovića i Muratovića. Drago mi je da sam dao šansu Hodžiću koji je otišao u Španiju. Taj boravak od nepuna tri mjeseca u BiH je pokazao da se ozbiljnijim radom mogu stvoriti dobri igrači.

Spomenuli ste Asima Muratovića koji je nedavno potpisao za splitski Hajduk. O kakvom se potencijalu radi?

Da, otkriću vam nešto. Taj momak je želio da ide iz Slobode, slučajno sam ga vidio na treningu sa juniorima i odmah sam ga prebacio u prvi tim. Možda bi završio karijeru da nije prebačen u seniorski tim jer je iskazao želju da ide. No, ja sam regovao jer odmah ‘u oko upada’ njegov talenat. Ovo govorim bez ikakve lažne skromnosti jer mi je dosta toga. Kasnije su njegov potencijal uočili predstavnici Hajduka i otišao je u Split što mi je drago. Napustio sam Slobodu nakon pobjede nad Borcem iz Banja Luke rezultatom 3:1. Ušao sam u svlačionicu, zahvalio se svima i pozdravio se. Ostavio sam ih u gornjem dijelu tabele.

Zašto ste napustili Tušanj?

Hajmo da kažemo ovako – znamo svi da je u BiH teška ekonomska situacija, ali sam siguran da se sa malo više želje i realnijom vizijom mogu napraviti dobre stvari. To sam pokazao i dokazao. Sada će neko reći- ‘Pa nemamo novaca’. Ne treba samo pričati o tome. A u nogometu u BiH ima novaca. To su samo alibi stavari. Bio sam tri mjeseca u Slobodi i za taj period niti jedan igrač nije primio platu. Zamislite kako je raditi u takvoj situaciji. No, i pored toga igrači su prihvatili ono što smo se dogovrili. Ako imate viziji i ako ste sposobni da te igrače povučete sa sobom, da imate zajednički cilj – imaćete i rezultat. Ne znam sada da li je neko i rukovodeće ljude Slobode lagao pa nisu isplatili plate. To ne mogu reći. Nekom je očigledno bilo stalo da mene pomakne iz bh. nogometa.

Kako mislite?

Recimo, ja sam u Tuzli pokušavao da objasnim da ja ne mogu da profitiram od Slobode, a oni mogu od mene. Ako se prave stvari koje su nerealne, ako je teško osigurati igračima i minimalne uslove, ako Admir Smajić mora dati pare iz svog džepa da se kupe majice za trening ili voda za trening – onda nemojte da pričamo o nekom ozbiljnom radu.

Kakvo miljšenje ste stekli o Premijer ligi BiH?

Imam osjećaj da se uglavnom ide na individualni kvalitet, da individualci u timovima odlučuju utakmice. Nema ekipe koja je jaka i da onda iskoče dva ili tri kvalitetna pojedinca. Mislim da to i problem što ne možemo u Evropi ništa da napravimo. U bh. nogometu će doći Štilić ili Ahmetović, o kojima imam visoko mišljenje, i riješiti pet utakmica. No, kada dođu ozbiljne i organizovane ekipe, pojedinac onda ne može ništa. To je problem koji sam vidio još u vrijeme kada sam bio selektor. Ali kome to objasniti? Reći će Admir Smajić je neznalica. Odgovara im da se ne priča o tome. Čim dođe neko ko malo više zna i ako je kvaliteten, postaje nepodoban. Onda ta osoba dolazi na listu da se što prije skloni, jer će njegovo znanje i kvalitet pokazati koliko ustvari oni ne znaju.

Vi ste svojevremeno bili selektor U- 21 reprezentacije BiH. Po čemu biste izdvojili period proveden na klupi državnog tima?

U prvom redu, ponosan sam na ono što sam uradio u mladoj reprezentaciji. Došao sam kada je bilo totalno rasulo. Uspio sam dovesti tada Vladana Grujića, Sašu Papca – koji je bio istjeran iz U-21 selekcije, Kenana Hasagića, Zlatana Muslimovića, Zlatana Bajramovića… To su sve momci koji su napravili karijeru i godinama igrali u inostranstvu. Papac je osvojio mnogo trofeja u Škotskoj. Poslije je njih sedam ili osam prešlo u A reprezentaciju. Kada sam vidio kakve stvari se dešavaju tamo, ja sam se poslije povukao.

Šta konkretno mislite?

Pa nisam htio da povlačim poteze koji se kose sa mojim moralnim načelima ili vaspitanjem. Nisma želio da prihvatim te igre. Pa zašto niko nikada nije napisao – Zašto je Admir Smajić otišao iz reprezentacije i Saveza? Zato što niko nije želio da napiše istinu jer se ljudi boje istine. Tada se predsjednik Jusuf Pušina bio okružio pogrešnim ljudima. To se kasnije pokazalo kada je Savez bio suspendovan. Mogu reći da sam ja učestvovao u tome da Savez dođe u jednu ugodnu situaciju kada se stvarao. Povukao sam svoje veze u Švicarskoj jer sam dugo godina ovdje i ljudi me poštuju.  Pa novinari ne smiju da urade intervju sa mnom da im kažem istinu. Nekima sam predlagao, ali su se povukli.

Šta mislite, zbog čega?

Ponavljam, boje se istine. Zašto su svi bivši reprezentativci nedavno dobili poziv za promociju knjige, a ja nisam. Ne može meni niko reći da su pojedini ljudi stvarali Savez. Ne, Admir Smajić je stvarao Savez, Admir Smajić je odlučio da igra za BiH, a mogao je za Švicarsku. Radio sam dvije godine u Savezu bez ijednog dinara. Plaćao sam račune reprezentacije u Norveškoj, jer tada nisu imali novaca. I nikada nisam dobio taj novac nazad. Ovo vam ekskluzivno govorim, nisam želio nikada ranije. Do sada nisma želio da ulazim u to blato, ali ljudi trebaju znati istinu. Do sada sam šutio, ali vidim da ti ljudi nemaju granica. Oni misli da je nogomet nastao s njima. Cilj je da se neke stvari izbrišu i da se iz tog vremena izvuku samo poltroni koji će njima odgovarati i da govore samo što njima odgovara. Otišao sam iz NSBiH 2002. godine i od tada me niko nije nazvao. Niti sam je ikoga nazavo, nisma pitao za karte jer sam ih uvijek kupovao kako bih gledao reprezentaciju BiH. Nikada se nisam želio eksponirati. Ne pada mi na pamet da budem Don Kihot koji će se boriti protiv vjetrenjača. Ali da kažem istinu? Da, to ću reći. Ne samo da me nisu nazvali, nego sam čak čuo i negativnih stvari od pojedinih ljudi koji su mene dočekivali na aerodromu da mi daju karte. A sada su u Savezu.

Odlučili ste da kažete istinu.

Ne mogu više da šutim. Mi se povlačimo, a oni se ponašaju kao paraziti. Više neću da se povlačim jer  – gdje sve ovo ide. Gdje sve ide bh. nogomet? Ako neko očekuje rezultat odmah, to je utopija. Mora se više oslanjati na domaću ligu. Bez obzira na sve. Ne može se očekivati rezultat odmah. U Jugoslaviji sam naučio da je potrebno 4 godine da se stvori ekipa. To je olimpijski ciklus. Neko će reći – nemamo vremena. A za šta imamo vremena?

Može li BiH u baražu izboriti plasman na Euro?

Za bh. nogomet je bolje da ne prođemo. Da se suočimo sa realnošću. Odlazak na Euro bi značio da sve one stvari koje su loše urađene se prikriju i da se kaže da je med i mlijeko. Vrtićemo se u krug. Naravno, ja volim reprezentaciju svoje zemlje. Da me neko ne shvati pogrešno.

Je li istina da ste svojevremeno trebali potpisati za FK Sarajevo, ali ste otišli u Partizan?

Jeste, pokojni Svetozar Vujović zvao me na Koševo. Imao je viziju da ja igram lijevo, a Vukičević desno. I da se napravi najbolja ekipa u Jugoslaviji. Siguran sam da bi tako i bilo. No, otišao sam u Partizan i napravio dobar potez. Igrao sam zajedno sa pokojnim Manceom, Živkovićem, Vargom…I danas se čujem sa nekim bivšim saigračima.

Vi ste jedini igrač koji je osvojio tri titule prvaka Jugoslavije?

Tačno. No, taj put do vrha je bio težak. Recimo, u Beograd sam otišao sa 16 godina i ostao sam sam. Borio sam se i na kraju sam uspio. Imali smo tada jaku ligu, a u inostranstvo se moglo ići sa 28 godina. To su najzrelije godine i gubilo se na internacionalnom planu. Nedostajalo je iskustva.

Koji stadion u bivšoj Jugoslaviji pamtite kao najteže gostovanje?

Tušanj u Tuzli. Sa Slobodom smo imali dosta problema. Od devet godina u Partizanu, tri puta sam bio prvak. Tri puta smo ušli u Kup UEFA. Uvijek se vrtilo oko Partizana, Zvezde, Dinama i Sarajevo je 1985.godine uspjelo da osvoji naslov. Dešavalo se da je bilo preko 100 hiljada ljudi na Marakani. Od ostalih gostovanja teška su bila u Nikšiću zbog grubosti, ali nisu bili često u prvoj ligi. Nije bilo lako na Koševu, dok smo na Grbavici često pobjeđivali.

(Reprezentacija.ba)