Vlatko Glavaš (57) je igrao za reprezentaciju BiH u jednom teškom vremenu, a u tim trenucima bio je i kapiten državnog tima. Za nacionalne boje bio je spreman dati više od maksimuma.

Stoga je i danas vrlo, vrlo omiljen kod navijača. Kada se spomene njegovo ime, pristlice BiH ”dignu palac gore”. Karijeru je počeo graditi u bugojanskoj Iskri, a kasnije je nastupao u Bundesligi gdje je ostavio dubok trag. Svojim golovima pomogao je Fortunu da uđe u elitni razred njemačkog nogometa.

Od nacionalnog tima oprostio se prije 20 godina kada je na Koševu gostovala reprezentacija svijeta koju je predvodio brazilski nogometaš Dunga, a meč je imao humanitarni karakter. Prikupljana je pomoć za SOS dječije selo. Kasnije je Glavaš uplovio u trenerske vode gdje je bio član stručnog štaba bh. reprezentacije za vrijeme ere – Blaža Sliškovića.

Potom je vodio i nekoliko premijerligaških klubova. U intervjuu za Life.ba Glavaš jegovorio o pomenutom meču na Koševu, nastupu za državni tim, okršaju sa Brazilom i Italijom dok je bio igrač, te sudarima sa Danskom i selekcijom tadašnje Srbije i Crne Gore kao trener u stručnom štabu nacionalnog tima. Prisjetio se nekih detalja u vrijeme dok je vodio Slobodu, Olimpik i Čelik, a kako je istakao svojevremeno je bio  na korak do preuzimanja aktuelnog prvaka BiH – FK Sarajevo.

Piše:Edin Isanović

Prije nekoliko dana bilo je tačno 20 godina od vaše oproštajne utakmice na Koševu. Po čemu danas pamtite taj dvoboj?

To se pamti, to se ne zaboravlja. Pored mene, oprostili su se Baždarević, Omerović i Smajić. Takvu privilegiju na prostorima bivše Jugoslavije imali su možda još Džajić, Šurjak i Zajec. Sjećam se da mi je prije toga tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović rekao  – ‘Vlatko, ti ćeš se oprostiti u okršaju sa reprezentacijom svijeta’. Iskreno, možda to nisam ni shvatio ozbiljno. No, kada me pozvao predsjednik zajedno sa Jusufom Pušinom, jasno mi je bilo da će oproštaj  biti protiv velikih imena. Tu aprilsku noć igrao sam protiv Baggia, Dunge, Hadjija, Lame, Mahdavikie… a ekipu su vodili Carlos Alberto Perreira i Carlos Queiroz. Također, pamtim da smo obišli SOS dječije selo na Mojmilu. Bili smo na zajedničkom ručku i večeri. Ako bih morao izdvojiti neku anagdotu, onda bih rekao da pamtim da je bilo dosta gledatelja i kada je oficijelni spiker najavaio da izlazimo ja i Baždarević, meni Meša kaže ‘Što mi izlazimo, mi smo najživlji na terenu’?

Vaš pokojni otac je najavio kako neće da dođe na pomenuti dvoboj. Ipak, bio je na tribinama najvećeg bh. stadiona. Šta se ustvari desilo?

On je pratio svaku moju utakmicu dok sam nastupao za reprezentaciju, ali je rekao da neće prisustvovati ovom meču. Došao sam u Bugojno i rekao mu da ide na Koševo. On je izjavio kako ne može jer će mu to biti izuzetno teško. Kada sam odlazio, rekao je kako je bolje da sve to posmatra na TV-u. Međutim, stvarnost je bila drugačija. Kada sam na utakmici izlazio iz igre, uz velike ovacije, spiker je govorio kako sam u teškim trenucima igrao za BiH, da je moja porodica imala problema zbog toga. Navijači su u tim momentima skandirali moje ime. Pamtim da sam se okrenuo prema Baždareviću i kažem mu: ‘Dobro je da moj otac Ante nije tu, njegovo srce ovo ne bi izdržalo’. Onda mi neko reče, pa eno ti ga gore u loži sjedi sa Alijom Izetbegovićem. Bilo mi je drago da je tu. Tada je predsjednik poslao automobil po njega u Bugojno kako bi došao na ovaj spektakl. Kada neko iz manjeg grada doživi da igra u Bundesligi,  da igra za reprezentaciju, da bude kapiten i da se oprosti na ovaj način – onda mora biti ponosan. Da sam ovo sam režirao ne bih mogao bolje.

Kada je stigao poziv da igrate za BiH, niste se puno dvoumili. Željeli ste pomoći svojoj zemlji koja je bila nova na karti Evrope?

Za mene tu nikada nije bilo dileme. Pozivom sam bio iznenađen, a pamtim da se to desilo 1994. godine. Nastupao sam u Bundesligi i nije mi trebala nikakva promocija. Želio sam da nastupam  za BiH i da promovišem svoju državu. Kada je stigao taj poziv rekao sam predsjedniku da je nemam rezervne domovine i da Bugojno nije u Kini. Nakon svega što se dešavalo meni, mojoj porodici i djeci, bilo mi je neugodno jer je bilo problema. Ipak, moji roditelji su na bolji svijet otišli ponosni na mene jer sam napravio nešto dobro za BiH. Kada bi se vratilo vrijeme, opet bih sve uradio identično. Ne bih ništa mijenjao. Sve prođe, ali pamte se te lijepe stvari. Kasnije su Zmajevi igrali za Mundijalu, a moja generacija je imala bar mali dio tih zasluga jer je krčila put za ono što će se desiti 2014. godine.

Bez dvojbe, omiljeni ste kod navijača. Koliko Vam to znači?

Svakom normalnom čovjeku to godi. Ja sam tako odgojen i volim stati s ljudima i popričati, a raju ne možeš lagati i folirati. Dešava mi se da, gdje god se pojavim, cijeni se moja zasluga za državni tim. Za navijače sam i danas kapiten i tako će biti dok sam živ. Recimo, za vrijeme pandemije sam šetao s maskom, ali ljudi me prepoznaju i žele da popričaju ili se slikaju. Tako je širom BiH, ali i u dijaspori. Lijep je to osjećaj, to ne možete kupiti. Ili te vole ili ne.

Koje utakmice u dresu bh. tima posebno pamtite?

Bez ikakvog laskanja, meni su sve bile važne.  Ali se odmah sjećam okršaja sa Italijom na Koševu. Dođu ljudi da nam pomognu, a mi ih još pobijedimo. To je bio prvi meč nakon rata u BiH. Prilikom povratka Italiji smijenili su Arriga Sacchija. Oni su bili tada viceprvaci svijeta, a stadion Koševo bio je krcat. Pravi spektakl. Također, pamtim sudar sa Brazilom na njihovom terenu, jedva su nas nadigrali 1:0 golom Ronalda. Rado se sjećam okršaja u Dusseldorfu, gdje sam igrao jedno poluvrijeme za BiH, drugo za Fortunu. Svaka utakmica je na svoj način bila važna. U vrijeme korona virusa pregledao sam nekoliko dvoboja gdje sam igrao u državnom timu i mogu reći da smo bili zaista dobra ekipa.

Bili ste i u stručnom štabu reprezentacije za vrijeme mandata Blaža Sliškovića. Ostaje li žal što se tada nije izborio plasman na jedno veliko takmičenje?

Da, to je trajalo pet godina. Imali smo priliku da 2003. godine savladamo Dansku i putujemo na kontinentalnu smotru. Nažalost, nismo uspjeli. Bilo je 1:1. U tom vremenu počeli su za reprezentaciju nastupati igrači iz Republike Srpske. Atmosfera u svlačionici bila je sjajna. No, ostaje žal da nismo uspjeli da trasiramo put na veliko takmičenje. Sjećam se i okršaja na Marakani sa tadašnjom selekcijom Srbije i Crne Gore i onih topovskih udara. Možda se taj meč trebao prekinuti. Kapiten Sergej Barbarez je to i tražio, ali se to očigledno nije smjelo desiti. Mnogi spominju Sergeja Jakirevića koji se tada pojavio. Ono što je odigrao u Beogradu, bilo je sasvim korektno. Pratili smo ga, ali javnost nije puno znala za njega. Sada je dobar trener i uvijek spomene Bosnu i Hercegovinu.

Spomeni ste dvoboj sa Danskom. Je li tada napravljena možda neka pogreška i da li bi danas neke poteze povukli drugačije?

Takva atmosfera se dugo neće desiti na našim prostorima. Čitava BiH je krenula prema Sarajevu. Bilo je nevjerovato, ali mi nismo imali svoj mir. Bio je ogroman pritisak. Doza euforije je iskakala iz okvira i postala je nezgodna. Tada je nastala i himna ‘Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino’. Neki su pomislili da smo već na Euru u Portugalu.  Iz ovog ugla gledano, taj meč bi se sada drugačije pripremao. Podlegli smo pritisku. A bilo je i nekih detalja na samoj utakmici koji nam nisu išli u korist. Žao mi je zbog toga što nismo pobijedili. Ne samo meni, nego cijeloj naciji. U tom momentu čitava BiH je bila uz državni tim.

Nakon toga ste bili trener u premijerligaškim klubovima, gdje vam je bilo najljepše?

U Tuzli je bila teška situacija kada sam došao, ali je kasnije napravljen tim koji nije dugo izgubio. Pamte se pobjede protiv Sarajeva dva puta i ona ‘slučaj Gavarić’. Divna je ta tušanjska priča. Rado se sjećam i Olimpika kada je Nijaz Gracić složio pravu ekipu. Parirali smo svima. U Čeliku je bilo određenih problema. Na poluvremenu jedne utakmice napustio sam klupu Zeničana. Ako ništa moje dostojanstvo i odnos prema ljudima nisam htio da mijenjam. Da neko treba da igra samo zato što je sin od nekoga – kod mene to nije išlo. U Zenici su mi ružno psovali i vrijeđali, a majka je umrla mjesec dana prije toga. Nisam to mogao podnijeti. U svlačionici sam se pozdravio na poluvremnu i otišao u Bugojno. Sjećam se da mi je stari tada rekao –  ‘Šta se dešava? Dnevnik počinje s tobom’. No, i danas rado odem u Zenicu. Osim toga, promovisao sam mlade igrače. Rahmanović je igaro sa 15 godina kod mene, pa Bekići, Mešanović, Efendić, Travančić, Bureković…

Mnogi ne znaju da ste bili na korak do preuzimanja FK Sarajevo. Šta se tačno desilo?

Da, sve je praktično bilo dogovoreno. To se dešavalo u vrijeme kada je predsjednik bio Hajrudin Šuman. Mislim nakon odlaska Musemića 2008. godine. Sve je bilo dogovoreno, ali zbog iznenadnih obaveza u Njemačkoj, nisam mogao prihvatiti poziv. Zbog porodičnih obaveza sam odustao. Žao mi je zbog toga što nisam došao na Koševo. Trenutno nisam u nogometu i u ovim okolnostima ne vidim se više na klupi, vodim potpuno drugačiji život.

Jeste li posljednjih godina dobili poziv iz NSBiH da vodite neku selekciju?

Uvijek sam kandidat za nešto, ali pojedini ljudi nisu bili iskreni. Za direktora reprezentacije sam bio prošao po svim kritrerijima i na kraju je poništen konkurs. No, niko mi ne može i neće zabarniti da navijam za BiH. Iskreno, nisam ljut ni na koga.

Glavaš je poeo u Iskri Bugojno. Uoči rata odlazi u Njemačku gdje igra za RW Essen, Wuppertaler SV, od 1993. do 1997. igra svoj najbolji fudbal u Fortuni iz Dusseldorfa. Karijeru završava u Osijeku 1999. godine U Njemačkoj je odigrao 128 utakmica, od čega 36 u Bundesligi, uz tri gola i jednu asistenciju.

Za BiH je igrao šest zvaničnih mečeva u 1996. i 1997. godini.

Kao trener radio je u stručnom štabu reprezentacije za vrijeme mandata Blaža Sliškovića. Kasnije je vodio Olimpic Sarajevo, SLobodu, Čelik i hrvatski Vinogradar.

(Reprezentacija.ba)