Faruk Hadžibegić (62) danas je selektor Crne Gore, a 1998. i 1999. godine bio je selektor Bosne i Hercegovine.

U tom periodu imao je nesuglasice sa prvom zvijezdom ekipe Hasanom Salihamidžićem, a u razgovoru za Oslobođenje prisjetio se detalja.

“Ja sam čovjek od principa i držao sam se toga. Kada sam postao selektor i kada me postavio Jusuf Pušina, imao sam odgovornost prema reprezentaciji. Prvu listu nisam sastavio ja, nego moji pomoćnici, Janjoš i Đurbuzović. Naravno, ja sam odobrio spisak. Dođemo u Mađarsku i shvatimo da nedostaje igrača. Onda smo pusudili dva nogometaša iz mlade selekcije – Avdića i Joldića. Odigrali smo 1:1, a Avdić je postigao gol. Salihamidžić je bio pozvan i bio je naš najbolji nogometaš. Nije došao, a ni danas ne znam zbog čega. Rekli su mi da mu je neko to dozvolio. On je to meni potvrdio na telefon, a ja sam mu naglasio ko je selektor i kome se treba prvo javiti. Tako da nisam mogao preći preko toga. Ne zbog toga što ne bih oprostio Hasanu, nego kako da dođu Hibić, Konjić, Bolić, Kodro, Baljić… A jedan je detalj bio presudan. Sjećam se Bakira Beširevića koji je igrao lijevog beka u Osijeku i dovezla ga je trudna supruga i vratila se kući. Kada sam to vidio, sve je bilo rečeno. Prema tome, niti jednog momenta nisam mogao drugačije reagovati. Ovo je prava istina.” objasnio je tu situaciju Hadžibegić za Oslobođenje.

Gledajući iz ove perspektive, ostaje li žal što niste duže ostali na klupi reprezentacije BiH?

– Svakako. No, ako hoćete da radite, morate se osjećati dobro u tom okruženju. Ja nisam imao takav osjećaj. Zbog mog autoriteta da svima odgovaram. Žao mi je, mislim da sam mogao dati više. No, za to sam trebao dobiti pravu priliku, mnogi su je dobili. Mislim da to nije bilo pošteno. Ipak, to je sudbina.

Da li je teže biti igrač ili trener?

– Sigurno trener. Kao igrač zavisiš od sebe, ali kad si trener, komanduješ ekipom. Jedanaest igra, a onaj dvanaesti je već ljut. Šta tek misli onaj osamnaesti. To je nezahvalna uloga, ali to je sastavni dio posla. Ko hoće da prihvati ovaj posao, mora biti svjestan svih zamki. Trenerski posao je vrhunski. Pogotovo kada neko to voli.

Šta se igračima mota po glavi kada se bliži kraj karijere?

– Nažalost, skratio sam karijeru zbog okolnosti koje su tada bile. Igrao sam skoro do 38. godine, ali mogao sam još. U tim trenucima bio je rat i imao sam puno izbjeglica kod sebe. Paralelno s nogometom je bilo teško da sve funkcioniše. Na kraju sam igrao u Toulouseu. I jednom mi supruga kaže, ova mlađa kćerka stavila je sliku na sto i kada krene u školu, poljubi, kada se vrati, učini isto. Pitala je stalno gdje sam. To je bio signal da prekinem karijeru. Nije mi žao, otišao sam svojom voljom, ali sam fizički mogao još. Bila je i oproštajna utakmica koju je organizovao Sochaux, a to je bio jedini meč u historiji ovog kluba da su oni organizovali na taj način. Ponosan sam zbog toga. Pamtim da su tada bila 72 bh. građanina na tom okršaju. Igrali smo protiv selekcije Kanala plus.

Jeste li odmah uplovili u trenerske vode?

– Bio sam miljenik familije Peugeot. S vlasnikom i sinovima sam bio u dobrim odnosima. Eric Peugeot je zamijenio svog oca i imao je želju da budem sportski direktor. Međutim, za godinu su me nazvali i rekli samo da sam ja novi trener Sochauxa. Ušli smo odmah u prvu ligu i napravili smo lijepu priču, prijateljstvo traje i dan-danas, kaže između ostalog Hadžibegić za Oslobođenje.

Hadžibegić je bio selektor BiH na samo sedam kvalifikacijskih utakmica – od juna do oktobra 1999. godine. Tada smo igrali kvalifikacije za EURO 2000 protiv Češke, Škotske, Litvanije, Estonije i Farskih Ostrva. Naslijedio ga je Mišo Smajlović.

(Reprezentacija.ba)