Edin Džeko je za zvaničnu stranicu Rome dao veliki intervju u kojem je govorio o početku svoje karijere, periodu u Teplicama, Wolfsburgu, Manchester Cityju, ali i trenutnoj situaciji u Romi.
Roma je prije razgovora posebno istakla Džekine uspjehe, a specijalno su ponosni da je Džeko u Rominom dresu postao prvi igrač koji je u tri lige petice dao po više od 50 golova.
Počnimo od početka tvoje karijere. Odakle je krenula tvoja želja da se baviš fudbalom? Da li je to prirodno ili si ti naslijedio od oca?
“Moj otac je bio fudbaler, igrao je u nižim ligama u BiH i moguće da je to uticalo da se i ja počnem baviti fudbalom. Ali morate se sjetiti da je u BiH bio rat, dok sam ja bio mlad. Počeo sam trenirati malo kasnije, odmah nakon završetka rata. Kada se rat završio, otac me odveo da treniram. Imao sam devet, devet i pol godina. Moguće da su i geni uticali da se bavim fudbalom, ali to je nešto što svi želimo da pokušamo. Djeca uvijek vole da se igraju s loptom i za mene je sve tako počelo.”
Rat, da li si bio svjetan kada je to bilo ili su tvoji roditelji nastojali da te zaštite na neki način od tih dešavanja?
“Bio sam svjestan ratnih dešavanja u mojoj državi. Znao sam šta se dešavalo. Ali to je prošlost. Ne želim da pričam o tome sada. Bio sam mlad tada, imao sam šest godina. Za moje roditelje i starije ljude je to bilo mnogo teže, nego za mene. Znate, kada ste djeca, uvijek želite da se igrate i ponekad niste svjestni opasnosti.
Kada si počeo trenirati fudbal, da li si razmišljao da ćeš jednog dana postati napadač?
“Stvarno se ne sjećam. Ipak, na samom početku, kada imate 10 godina, onda vas stavljaju da igrate sve pozicije. Vremenom vam pronalaze poziciju koja vam najviše odgovara. Međutim, uvijek sam postizao golove. Uvijek sam imao tu ulogu da igram ofanzivno, nekada bih bio na desnom krilu, ali sam težio da postižem pogotke”
S obzirom da ti je otac igrao fudbal na jednoj višoj razini, da li si razmišljao da ćeš i ti biti na njegovom nivou jednog dana?
“Iskreno, nisam o tome razmišljao. Naravno, svi sanjaju da jednog dana budu u velikom klubu i da postanu neko i nešto. Ipak, kada ste mladi, ne razmišljato baš o tim stvarima.
Profesionalno si počeo da se baviš fudbalom u BiH. Kada si počeo razmišljati da možda nisi dovoljno dobar da napraviš karijeru u svojoj državi, ali da bi mogao to uraditi u Europi?
“Uvijek imate uspona i padova. Pogotovo je to prisutno u mojoj zemlji. Kada ste mladi, onda priliku više dobijaju iskuniji igrači. Uvijek bi mi rekli “Još uvijek si mlad…”. Nije bilo tako jednostavno dobiti priliku za igru. Gledajući sada na tu situaciju, ne znam, možda u to vrijeme nisam bio dovoljno dobar ili su možda bili neki igrači koji su stariji i koji su se više forsirali. Na kraju, za mene je najvažnije bilo što sam otišao u Češku i to sa trenerom koji me je trenirao u BiH (Jiri Plišek). Kada se on iz BiH vratio u Češku, nazvao me nakon nekoliko mjeseci i ja sam otišao kod njega, jer sam bio siguran da mogu napredovati. On mi je pružio mnogo više prilike da napredujem i radim.”
Kada si prvi put bio odvojen od svojih roditelja? Koliko je to bilo teško za tebe?
“Sa 18 i pol, 19 godina sam prvi put otišao od kuće. Mislim da je bilo ljeto 2005. godine. Naravno, to je bilo prvi put da sam napustio svoj dom na duži period. Nije to bilo lako za mene, nije bilo lako za moje roditelje, ali to je život. Odlaskom sam postao čovjek, jer sam se morao suočiti sa raznim stvarima o kojima prije nisam ni razmišljao.
Nakon Češke otišao si u Njemačku, u Wolfsburg. Tvoja karijera je napredovala. Da li je tvoj odlazak iz Teplica u Wolfsburg bio najveći korak u tvojoj karijeri?
“Vjerovatno da. Glavni razlog je taj što je Bundesliga u Top 5 liga u Europi. Kada sam otišao tamo, imao sam sreću da me trenirao Felix Magath, koji je od nas tražio uvijek maksimum, da idemo iznad naših limita. Trenirali smo naporno i mislim da je to bila važna lekcija za mene. Također, smatram da je to bilo korak po korak. Bio sam u BiH, onda sam otišao u Češku, zatim u Njemačku. Definitivno mi je iskustvo u Wolfsburgu pomoglo u karijeri. Imao sam pravog trenera, prave saigrače i bio sam u pravom klubu. Sve je išlo svojim tokom.
Sa Wolfsbrugom si osvojio titulu 2009. godine. Igrali ste napadački, bili izuzetno jak tim. Magath je bio odličan trener, a Grafite, Misimović i ti ste bili protagonisti tog uspjeha. Šta je bio ključni razlog vaše efikasnosti?
“Bili smo više nego spremni. Fizički smo bili spremni za sve napore. Imali smo mnogo mladih igrača, mislim da je sedam bilo te dva ili tri iskusnija. Osnova su bili mladi igrači koji su imali kvalitet i mogli su trčati mnogo. Igrali smo uvijek u istom sistemu sa dva napadača (4-1-3-2). To je bilo perfektno za naš tim i za trku na terenu. Na kraju smo osvojili Bundesligu. Definitivno smo to zaslužili. Pobijeđivali smo sve. Postizali smo i po pet golova nekim snažnim timovima.” Uz sve to potrebno je i malo sreće. Ali, mi smo imali klasne igrače, sjajnog trenrera i nije bilo mnogo pritiska. Naš cilj nije bio da osvojimo titulu, nego da probamo završiti među četiri najbolja tima, odnosno da se plasiramo u Ligu šampiona. Ipak, kada ste u borbi za titulu, onda želite i da je osvojite.
Nakon toga odlaziš u Manchester City. Period o kojem te često pitaju. I tamo si osvaoajo titule. Možeš li uporediti titule u Wolfsburgu i Cityju? Pritisak je sigurno veći bio u Cityju.
“Ni City nije gotovo ništa osvojio u tom periodu. U Wolfsburgu niko od nas nije očekivao da uzmemo titulu, a mi smo je osvojili. U Cityju su vi očekivali da budemo prvaci. Potrošili smo mnogo novca, kupili velike igrače i tu je bilo sjajnih fudbalera. Pritisak je postojao. Na kraju, sa svim tim sjajnim igračima smo uspjeli doći do titule. Uradili smo to dva puta, dok sam ja bio u klubu. Naravno, obje titule su bile zaslužene. Iako smo imali pritisak i ogromna očekivanja, igrali smo napadački i atraktivan fudbal, ponekad i sa tri napadača.
Kakvo mišljenje navijači Cityja imaju sada o tebi. Misliš li da te sada više cijene nego što je to bio slučaj kada si igrao tamo?
“Možda, ne znam. Možda me više cijene sad, nego kada sam bio tamo. Kada ste tamo, ljudi se naviknu na vas. Stvari se mogu promijeniti, ako igrate dobro ili ako igrate loše. To najviše zavisi od rezultata tima. Kada napustite klub, to može biti kao i sa djevojkom, tek kada vas napusti, onda shvatite šta ste imali. Navijači Cityja su uvijek bili za mene tokom četiri i pol godine koliko sma proveo tamo. Čujem da navijači Citya i sada pjevaju pjesme o meni i zovu me legendom. To je sjajno.”
U Cityju je bilo mnogo kvalitetnih napadača kada si ti igrao. Pretpostavka je da su svi htjeli sarađivati u napadu sa Aguerom.
“U Cityju su uvijek bila četiri napadača top klase. Nismo svi mogli igrati u isto vrijeme. To je nešto zbog čega nisam bio uvijek sretan, ali to je nešto s čim morate da se borite u velikim timovima. Imali smo Aguera, Teveza, zatim kasnije Jovetića, Ballotelija, Negreda, Adebyora, Bonya.. Mnogo igrača je igralo za City u tom periodu. Ipak, uvijek sam se najbolje razumio sa Aguerom. Mislim da smo bili kompaktibilni u napadu. Viši i niži napadač uvijek dobro sarađuju.
Što se tiče Rome, kakvi su tvoji utisci za predsezonu? Kakva je bila? Kakve su tvoje impresije o treneru Fonseci?
“Bilo je dobro. Od prvoga dana treniramo naporno, ali najčešće s loptom, što je uvijek dobro za nas igrače. Igrači to vole, mi želimo da imamo kontakt s loptom sve vrijeme, trener Fonseca želi da se trenira s loptom više vremena i to je odlično za mene.
Kako si ti razgovarao sa trenerom? Mnogo igrača, posebno novajlije, ističu da su razgovori sa Fonsecom bili veoma važni za njih.
“Od prvog dana se vidjelo da trener zna šta želi. Nastoji da svoje ideje nama prenese na pozitivan način i uvijek je otvoren za diskusiju i razgovore. To je ono što nam je trebalo. Mislim da je glavna stvar za Fonesecu da nije samo odličan trener, već je i odličan čovjek. Iskren je i otvoren, što je ponekad jako teško pronaći.
Da li je upravo to bio glavni razlog zašto si produžio ugovor sa Romom?
“Da, najiskrenije je bilo svega pomalo. Klub, trener, saigrači, sve je to uticalo na moju odluku. Svi su mi pokazali koliko me cijene i koliko žele da ostanem ovdje. Na kraju svakog dana, ja sam bio sretan ovdje. Moja porodica je sretna ovdje, moja djeca su rođena u Rimu i presretan sam što sam ostao.
Pretpostavka da se ove odluke zavise i od djece i porodice?
“Naravno, ne razmišljaš samo o sebi. Kada sam bio mlađi, uvijek sam sam razmišljao gdje idem, jer je to bila moja karijera i moja odluka da napredujem. Neću igrati fudbal cijeli život. Sada je najvažnije da se što više vremena provodi s porodicom.
Da li produženje ugovor znači da ćeš ovdje završiti karijeru? Kada ljudi budu spominjali ime Edina Džeke, prvi klub koji će pasti na pamet bit će Roma
“Potpisao sam ugovor na još tri godine. Ukoliko ostanem još tri godine, to će onda biti sedam godina u Romi. Sa te tačke gledišta, to je najveći period proveden u jednom klubu za mene. Roma će biti i klub u kojem sam dao najviše golova i vjerovatno tim za koji sam odigrao najviše susreta. Naravno, nadam se da će biti i trofeja. To je uvijek cilj. Ove sezone smo doveli nekoliko iskusnih igrača, koji bi nam mogli pomoći da napredujemo. Tu je još jedan faktor. Kada imate spremne igrače, igrače koji su spremni da igraju i da se bore u svakom susretu, onda možete imati više ciljeva, kao što su trenutno za nas Europa lige, Kup Italije, ali i Liga šampiona, koju nažalost nismo izborili zadnje sezone”
Da li se mnogo fokusiraš na individualna ostvarenja? Da li je to važno za tebe? Primjera radi, blizu si postizanja 100. gola za Romu, a na kraju sezone ćeš možda biti u top 3 strijelca svih vremena Rome.
“Mislim da je pošteno reći da je bilo nešto o čemu sam razmišljao. Nije sve u golovima, naravno ja sam napadač i živom od postizanja golova, ali najvažnije je da se pobjeđuje. Moramo biti bolji nego što smo bili prošle sezone ako želimo ispuniti svoje ciljeve. Nadam se da ćemo uz iskustvo koje posjedujemo to ispuniti. Nakon toga, vidjet ćemo oko golova. Lagao bih kada bih rekao da ne razmišljam o brojci od 100 golova u Romi. Ne razmišljam o drugim dostignućima.
Jedan si od lidera u timu i mentor si mlađim igračima. Osjećaš li da je tvoja uloga sada liderska?
“Jedan sam od najstarijih u ekipi sa Kolarovom, Faziom te Miranteom. Naravno da mi moramo biti primjer mlađim igračima, što danas nije jednostavno. Ipak, trudimo se da im pomognemo da izađu na pravi put. Svaki igrač na svakoj poziciji može biti važan za nas u toku sezone i želimo da ispunimo naše ciljeve. Svi moramo raditi zajedno.
Kada pogledaš koliko ti je još ostalo do završetka karijere, da li je posvećenost treninzima i susretima od velike važnosti?
“Da, naravno. Kako sam i rekao prije, neću igrati fudbal još 10 godina. Možda bih i mogao, ali to nije jednostavno i nije moguće igrati na visokom nivou. Imam još nekoliko godina da igram i želim da pružim sve od sebe. Najvažnija stvar je da budem spreman i da ne bude povreda. Dat ću sebe od sebe i potrudit ću se da klub ispuni svoje ciljeve. Mislim da imamo kvalitet da to učinimo u narednim sezonama. Samo moramo biti dosljednji i pomagati jedni drugima u svakoj prilici”
(Reprezentacija.ba)
