Svaku reprezentaciju u kojoj je radio Vahid Halilhodžić je odveo na Svjetsko prvenstvo. Prošli mjesec odveo je i Japan na Mundijal. To je još uvijek velika vijest u Japanu, ali i cijelom fudbalskom svijetu. Samo ne za Vahu Halilhodžića koji je odavno završio slavlje i već uveliko radi na tome da ekipu što bolje spremi za izazove koje nosi Mundijal u Rusiji naredne godine.
Vahin radni dan u Japanu počinje jako rano, a završava iza 22 sata navečer. Već u ranim jutarnjim satima napušta luksuzni stan iz kojeg se pruža pogled na cijeli Tokyo i silazi u teretanu u sklopu rezidencije. Tu susreće svoje pomoćnike Francuze Jackya i Cyrila i Bosanca Envera sa kojima uz trening i doručak obavlja prvi neformalni radni sastanak za taj dan.
Iza 9 sati Vaha u garaži rezidencije pali veliku Toyotu Land Cruiser i sa svojim timom odlazi u zgradu Fudbalskog saveza Japana udaljenu 25 minuta vožnje. Volan je na desnoj strani pa se Vahini bosanski i francuski pomoćnici tako lako ne odlučuju za vožnju, no selektor Japana bez straha odlično kormilari prenatrpanim ulicama Tokya, baš kako je isto tako bez imalo muke položio ispit za japansku vozačku dozvolu.
Prije 10 sati cijeli tim je već u zgradi FS Japana u sklopu koje se nalazi i muzej, multimedijalni centar, fan shop… Prvi ih dočekuje Juka. Juka nije neki Jusuf iz Bosne, nego Yukai jedan od direktora saveza i reprezentacije, ali ga Bosanci u Japanu zbog nostalgije zovu Juka. Kao što Vaha iz svog penthousea vidi cijeli Tokyo, tako Yukai sa svoje radne pozicije vidi sve uposlenike saveza. Zajedno sa drugim direktorom Nishinom, Yukai prvi dolazi i zadnji odlazi sa posla. Na raspolaganju Halilhodžiću i njegovom timu je i uvijek pristupačni predsjednik Saveza – Kozo. Svi oni žive i rade za japanski fudbal od jutra do mraka. Taj tempo rada teško bi izdržali pojedini rukovodioci Fudbalskog saveza BiH.
Halilhodžiću i njegovim prvim pomoćnicima na radnom sastanku pridružuju se još Japanci Tegu, Haya, Hama i Rihej. Za sve nejasnoće tu je francusko-japanski prevodilac Gun. Vaha dijeli zadatke i povlači se u svoju kancelariju u kojoj ima četiri velika ekrana na kojima se neprestano prikazuju utakmice njegove ekipe, i njihovih narednih protivnika. Čini se da nema nijedne sekunde bilo koje utakmice koju Vaha ne analizira sa punom pažnjom i studioznošću. Vjerovatno i dok spava Vahin mozak slaže i obrađuje sve prikupljene informacije.
Slušajući razgovor Halilhodžića i trenera golmana Envera Lugušića vidimo da Vaha zna bukvalno svaku sitnicu o japanskim fudbalerima, pa čak i detalje sa nastupa petog ili šestog golmana japanske reprezentacije.
Enver Lugušić je trener golmana u reprezentaciji Japana, ali osim tog posla on za Halilhodžića, baš kao i njegovi drugi pomoćnici vrši puni skauting i praćenje potencijalno zanimljivih igrača na svim pozicijama. Popularni Luga ne krije kako je pravo zadovoljstvo raditi sa Halilhodžićem, te da su u Japanu ljudi, baš kao i Vaha fokusirani isključivo na kvalitetan rad, a da je sa Vahom uspjeh zagrantovan.
Lugušić nije slučajno trener u Vahinom stručnom štabu. Još kao igrač je analizirao i sistematski zapisivao sve segmente svojih treninga, te ih svakodnevno usavršavao. Danas bi samo iz svojih teza i skica mogao napisati nekoliko knjiga o treniranju golmana i zato i jeste jedan od najboljih svjetskih trenera golmana.
Vahini pomoćnici svakodnevno su na putovanjima, kako po Japanu, tako i svugdje po svijetu gdje igraju japanski fudbaleri, a njihovi izvještaji su sistematizirani tako da omogućavaju efikasno korištenje podataka tokom sati i sati analiza i radnih sastanaka punih razmjene mišljenja. I tako svaki dan od 8 ujutro do iza 22 sata navečer.
Japanski fudbaleri izuzetno su disciplinovani i požrtvovani i kao selektor Japana vjerovatno nikada nećete doživjeti ono što možete doživjeti kao selektor BiH – da igrači lične interese ili sujete stave ispred interesa državne reprezentacije, a svakako ni da skinu šorc protivniku ili protivnika pogode žvakaćom gumom kao što se sve češće prema dresu svoje domovine neodgovorno ponašaju bh. fudbaleri.
Svi treneri klubova u kojima igraju japanski reprezentativaci su u kontaktu sa Vahom i njegovim timom i vrlo rado prihvataju sugestije koje stižu iz japanske reprezentacije. Jasno je da je i njima stalo da im igrači budu dio uspješne priče na SP, ali i da imaju veliko poštovanje prema bh. treneru i cijelom sistemu Vahinog rada koji je zasnovan na njegovom trenerskom, ali definitivno i intelektualnom kapacitetu.
I stvarno cijeli Japan duboko poštuje i voli Vahu. Od japanske princeze Takamado koja je počasni predsjednik saveza Japana, pa sve do japanske djece, medija i navijača. Ako u Tokyu sa Vahom idete na večeru morate unaprijed računati da ćete zakasniti na rezervaciju, jer je redovna situacija da selektor Japana provede 45 minuta na ulici ili u šoping centru potpisujući autograme i slikajući se sa navijačima. Čak i kada su sa Vahom u društvu mlađi momci, japanske djevojke ih neće ni primjetiti nego će kao hipnozitirane uredno čekati u redu za fotografiju sa mostarskom legendom.
Ali Vahu u Japanu zanima samo fudbal.
Halilhodžića ne mogu impersionarti ni satovi i drugi pokloni vrijedni desetine hiljada eura koje može svakodnevno dobiti od sponzora japanskog saveza i drugih bogatih japanskih kompanija. Vahu očigledno mogu samo impresionirati vrhunski uslovi za rad i mentalitet u potpunosti podređen rezultatu i uspjehu.
Dojam aristokrate koji njegov lik ostavlja sa stotina plakata na ulicama Tokya nije lažan, jer su Vahini mentalitet i osobnost uistinu posebni. Japansku marljivost podigao je na još jedan viši nivo i njegov autoritet nije autokratski, nego takav da je jasno kako je Vahina ideja vodilja „da je lider ne onaj kojega se saradnici boje, nego onaj koji je prvi od jednakih“.
Ako bi nas pitali u čemu je tajna uspjeha Vahida Halilhodžića kojom je uspio odvesti na Svjetsko prvenstvo sve reprezentacije u kojima je radio, odgovor bi bio – danonoćni rad, veliko znanje i iskustvo, vrhunski intelektualni kapacitet, te odlično poznavanje pedagogije, psihologije i sociologije. Naravno i vještina komunikacije jer Vaha uspijeva mjesece analize i rada svojim igračima prezentovati u samo nekoliko rečenica koje će iz njih izvući najbolji efekat.
Vaha odlično komunicira i sa medijima kojima npr. prilikom objavljivanja spiska na press konferenciji obrazlaže poziv svakog igrača pojedinačno, ili nakon utakmica grafički objašnjava zašto je donio određenu fudbalsku odluku. To bi u BiH bilo nezamislivo.
– Moj život nije bio lagan i sve što sam napravio napravio sam na osvnovu rada. 1992. godine sam izgubio sve. Nisam mogao raditi u Francuskoj jer sam stranac. Rekli su mi da moja trenerska diploma iz BiH ne vrijedi ništa. Moja porodica je živjela u 29 kvadrata, a ja sam išao boriti se po Africi i drugim za rad teškim mjestima. Bio sam uporan, puno sam radio, studiozno opservirao svoje iskustvo i znanje. Nakon svega mogu definitivno potvrditi – igrač se rađa, ali se trener stvara mukotrpnim radom. Niko vam ništa neće pokloniti – rad i samo rad! – jasan je Vahid Halilhodžić.
I zato niko ne smije zamjeriti Vahidu Halilhodžiću što ga vjerovatno još dugo nećemo vidjeti da radi u Bosni i Hercegovini, gdje je važnija riječ i mišljenje anonimnih politiziranih polupismenih funkcionera Saveza, nego li mišljenje i sistem rada najvećih fudbalskih stručnjaka koje Bosna i Hercegovina ima.
Vaha sretno u Rusiji!
(Reprezentacija.ba)