NASTAVLJAJU ZAPOČETO Martinez i Henry daju pečat projektu “nove Belgije”

Špansko-francuski tandem pred velikim izazovom

Pod trenerskom palicom Renéa Vandereyckena, prije deset godina zaživio je plan reorganizacije belgijske nogometne selekcije.

Sve je u suštini počelo nakon kraha na EP 2000. kojem su zajedno s Holandijom bili domaćini, a koje su okončali već u grupnoj fazi.

Ponovio se neuspjeh sa SP 1998. u Francuskoj, što je tadašnjeg predsjednika belgijskog saveza i dugogodišnjeg člana Izvršnog odbora FIFA-e, Michela D'Hooghea, navelo da napravi radikalne promjene i budućnost reprezentacije povjeri u ruke tehničkom direktoru Michelu Sablonu.

Piše: Admir Vatreš

Sablon i njegov tim pritom su već imali iskristaliziranu viziju stvaranja “nove Belgije”. Po uzoru na Ajaxovu školu, a vodeći se idejama pokojnog Johana Cruyffa, odlučili su usvojiti sistem 4-3-3, kojeg su smatrali najefikasnijim i tehnički najpotpunijim.

Taj sistem im je u zonskom konceptu davao brojne prednosti, između ostalog, brzu tranziciju, kolektivnu odgovornost i pravednu raspodjelu fizičkih napora.

Nametnuli su ga svim kategorijama, počevši od omladinskih, što je na kraju i rezultiralo stvaranjem igrača svjetske klase poput Edena Hazarda, Kevina De Bruynea i Romelua Lukakua.

Pet propuštenih takmičenja

Rezultat pak nije došao preko noći. Štaviše, Belgijanci su propustili pet velikih takmičenja u nizu (EP 2004. u Portugalu, SP 2006. u Njemačkoj, EP 2008. u Austriji i Švicarskoj, SP 2010. u Južnoj Africi, te EP 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini), a u tom periodu su promijenili i četiri selektora.

Vandereycken je došao na klupu 2005. naslijedivši Anthuenisa i njegov mandat trajao je četiri godine.

Zamijenjen je nakon dva neuspješna kvalifikaciona ciklusa i to također domaćim stručnjakom Frankyjem Vercauterenom.

Međutim, stvari i dalje nisu funkcionisale. Vercauteren se na klupi zadržao svega pet mečeva, baš kao i njegov nasljednik Dick Advocaat.

Pravi put

Naredno rješenje bio je Georges Leekens, čovjek koji je u svom prvom selektorskom mandatu Belgijancima osigurao učešće na SP u Francuskoj 1998. godine.

Iako je imao pozitivan omjer pobjeda i poraza, drugi put se nije proslavio. Tačnije rečeno, nije ispunio glavni cilj – odvesti belgijski tim na prvo veliko takmičenje poslije 2002. i SP u Koreji i Japanu.

Imenovanje Marca Wilmotsa, najboljeg belgijskog strijelca na svjetskim šampionatima, ispostavilo se pak kao pun pogodak.

Wilmots je na klupu popularnih “Crvenih đavola” došao 2012. i u četverogodišnjem periodu je uspio postati statistički najuspješniji belgijski selektor s prosjekom od 2.18 bodova po meču.

S Belgijom je izborio plasman na SP 2014. u Brazilu i EP 2016. u Francuskoj, gdje je oba puta nastup završavao u četvrtfinalu.

Senzacionalna eliminacija od Velsa na minulom šampionatu najboljih evropskih selekcija koštala ga je posla, a Wilmots će i pored neslavnog kraja, ostati upamćen kao trener koji je uspio sprovesti plan u djelo i belgijski tim izvesti na pravi kolosijek.

Odgovarajući profil trenera

Belgijanci su s vremenom postali nogometna velesila. Striktno pridržavanje principa dovelo je do toga da u široj rotaciji imaju četrdesetak vrhunskih igrača.

I uz sve to nešto je falilo da na posljednja dva šampionata naprave iskorak i ponove ili pak nadmaše svoj najveći uspjeh, što je bilo drugo mjesto s EP u Italiji 1980. godine.

Ceh je kao u većini slučajeva platio trener, čiju poziciju su ocijenili ključnom u realizaciji posljednje faze projekta.

S tim u vezi povjerenje je ukazano španskom stručnjaku Robertu Martinezu (43), koji je iza sebe imao devetogodišnje iskustvo rada na Ostrvu.

Upravo je to bio jedan od razloga za njegovo imenovanje, jer u Engleskoj nastupa najveći broj belgijskih reprezentativaca. Ulogu je igrao i Martinezov stil igre, koji je vrlo sličan, u nekim slučajevima identičan onom belgijskom.

Martinez je krenuo u Swanseaju (2007-2009), a vodio je još momčadi Wigana (2009-2013) i Evertona (2013-2016), u kojem je imao priliku surađivati sa sadašnjim reprezentativcima Romeluom Lukakom i Kevinom Mirallasom.

Uz holandskog stručnjaka Dicka Advocaata, čija je avantura trajala svega šest mjeseci, Martinez je interesantno jedini strani stručnjak na klupi belgijske selekcije u posljednjih 58 godina.

Poseban zadatak

Pored dugogodišnjeg pomoćnika Graemea Jonesa i trenera golmana Erwina Lemmensa, Martinez je u svoj stručni štab uvrstio legendarnog francuskog nogometaša Thierryja Henryja.

Henry, koji je prije angažamana u belgijskoj selekciji obavljao posao trenera U18 momčadi Arsenala, doveden je s posebnim zadatkom – da unaprijedi igru u napadu, koja se nije pokazala učinkovitom na završnim turnirima.

Pritom je odlučio zadržati ulogu stručnog konsultanta na Sky Sportu, što je oštro kritizirao donedavni selektor Wilmots, rekavši kako nije prihvatljivo raditi u medijima i pritom biti trener nacionalne momčadi, te da to graniči s pukim amaterizmom.

Bilo kako bilo, Henry je bio želja Roberta Martineza, pred kojeg je baš kao i pred njegove prethodnike, postavljen jasan cilj.

Ovaj put ljestvica je još viša, Belgijanci “pucaju” na sami vrh, a da li su napravili pravi potez s Martinezom i njegovim suradnicima, pokazat će već aktuelni ciklus.

Ono što je sigurno i što smo mogli zaključiti iz prethodnih primjera je da neuspjeh neće tolerisati.

(Reprezentacija.ba)