Safet Sušić je pobornik mira, tišine i svojih uhodanih navika, ali posljednji dani bili su mu sve drugo samo ne mirni, tihi i uobičajeni, piše Dnevni Avaz.

Otkako je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine prošlog utorka osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine, naš selektor je najtraženija ličnost u državi. 

– Situacija je bila takva da sam stalno pričao na jedan telefon, dok mi je drugi zvonio. Nastojim svima izaći ususret, ali ovo što se dešavalo u posljednjih nekoliko dana bilo mi je napornije nego cijele kvalifikacije – u šali će selektor nogometne reprezentacije BiH. 

Možemo samo zamisliti koliko ste dobili čestitki i poruka… 

– Dobio sam ih sigurno 300-400. Vjerujte da još nisam ni pročitao niti odgovorio na sve, niti sam imao vremena. Neke ću vjerovatno previdjeti, ali zahvaljujem svima koji su ih poslali, svima koji su nas podržavali i svima koji su 
bili uz nas.

Motiv i volja

Kako iz današnje perspektive gledate na protekle kvalifikacije? 

– Prvo moram reći da je bilo sreće u žrijebu. Čim su izvučene grupe i kada sam vidio da nema nijedne velike ekipe, shvatio sam da moramo ići na prvo mjesto pa šta bude. Niko nije ni spomenuo baraž, ta riječ se s dobrim razlogom izbjegavala. Nastojali smo da ništa ne obećavamo, ali smo svi vjerovali da možemo ispuniti cilj.

Ali, sigurno je bilo trenutaka kada je vjera bila na iskušenju?

– Bilo je. Do Slovačke je sve bilo lagano. Prelagano. Kada smo izgubili od njih, uvukao nam se strah, počeli smo strepiti za konačan ishod ciklusa. Onda je nakon Žiline nastalo veliko olakšanje, jer zaista ne znam kako bi izgledalo da nismo uspjeli zadržati prvo mjesto. Kako bi se igrači oporavili od šoka i motivirali za novi baraž… Bilo bi strašno teško. Divim se fudbalerima što su nakon dva izgubljena baraža uopće uspjeli pronaći motiv i volju, jer je postojala opasnost da se ekipa raspe.

Kao trener, kako gledate na ovo svoje djelo? 

– Ovo je bez dileme moj najveći uspjeh. Nadam se ne i posljednji.

Zanimljivo da se niti u jednom trenutku niste potrudili staviti sebe u prvi plan. Mnogi na Vašem mjestu bi to sigurno učinili.

– Nisam ja tip osobe koja će reći da je ovo moja zasluga. Nikada to ne bih rekao. Čak je nemoguće izdvojiti i nekoliko ljudi za koje bi se moglo reći da su zaslužni za uspjeh. Možda ima nekih koji misle da su ovo njihove zasluge, ali ja mislim da ovdje ne treba nikoga izdvajati. 

Pa ni Vas?

– Selektor ne može ništa bez igrača. Šta bi trebao reći selektor San Marina? Možda je čovjek dobar trener, ali uzalud mu sve kada ne zna kada je posljednji put pobijedio. Isto tako, sve bi bilo teže da iza sebe nisam imao organiziran Savez i njihovu podršku. 

Bez brukanja

Šta mislite, kakav je realan domet ove ekipe? 

– Iskreno, do sada nismo dobili nijednu jaku ekipu da bismo mogli realno procijeniti gdje smo. Protiv Brazila smo igrali dobro, ali smo izgubili. Isto je bilo protiv Njemačke, nismo dobili niti Francusku niti Portugal… Možda će nam sada u novembru Argentina malo otvoriti oči.

Jeste li optimista za Mundijal? Šta mislite kako će izgledati naš debitantski nastup?

– Uvijek sam optimista, ali ne treba pretjerivati s optimizmom. Obećanja mogu samo dovesti do toga da se ljudi razočaraju. 

Nije valjda da se plašite nekog crnog scenarija?

– Ne plašim. Nećemo se obrukati sigurno. Momci će biti motivirani da dokažu da nisu slučajno došli na SP. Sigurno će pokazati šta znaju.

Čemu se nadate na žrijebanju grupa? Već ste rekli da biste voljeli Švicarsku, Belgiju ili Kolumbiju za nosioca.

– Ove tri ekipe priželjkujem jer su manje loše opcije od ostalih, možda i zbog nedostatka iskustva. Bolje oni nego Njemačka ili Argentina. Ključ je u druga dva šešira. Ako tu budemo imali sreće i dobijemo ekipe koje su slabije od nas, a njih će tu biti dosta, možemo se nadati nečemu dobrom. 

Kako planirate potrošiti mjesece do Mundijala? 

– Nisam još razmišljao o tome, ali čeka nas dosta posla. Treba vidjeti gdje ćemo se pripremati i koliko dugo, koliko utakmica treba odigrati, s kim ih igrati i gdje, naći kamp u Brazilu, procijeniti kada otići tamo na aklimatizaciju… Mnogo je toga što će trebati osmisliti. Najvažnije će biti dobro se pripremiti, ali i dozirati rad. Jer, ako na Mundijal odemo umorni, bit će problema. 

Ofanzivna igra bila je naše osnovno obilježje tokom kvalifikacija, ali pitanje je možemo li tako igrati i na SP-u?

– Ne, nipošto. U našoj grupi je bila takva situacija da smo morali jurišati u svakoj utakmici, osim onoj u Atini, ali smo i tamo išli na pobjedu. Međutim, imali smo takve protivnike, a i Grci su nas pratili u stopu. Uvijek smo rizikovali na način na koji, realno, niko ne igra, ponekad sa svega dva izrazita defanzivca, ali morali smo. Nećemo se valjda zatvoriti protiv Slovačke ili Latvije? Da smo za protivnika imali jak tim, bila bi ludost tako igrati. 

Kao maneken

Da je sutra SP, koliko bismo za njega bili spremni?

– Teško je o tome govoriti. Činjenica je da se neki fudbaleri moraju bolje spremiti. 

Koji?

– Prvo, Misimović. Ako hoće da igra, mora biti kao maneken. On nama mnogo znači, ali se mora bolje spremiti. Pjanić isto. Mora riješiti probleme s preponama, možda čak i operacijom kojom bi to riješio za sva vremena.

Jeste li na to mislili kada ste i sami rekli da su u finišu ciklusa naše slabosti sve više dolazile do izražaja?

– Mislio sam na to da naš tim ne može igrati 90 minuta u jakom tempu. Počinjemo padati, prvo na sredini terena, gdje su Misimović i Pjanić, a onda se gubi i igra. Osim toga, nedostaje nam konkurencije u timu. Nedostaje nam to da svaki fudbaler zna da, ako odigra loše, sljedeću utakmicu može biti na klupi. A, mi imamo njih sedam-osam koji znaju da neće završiti na klupi, čak niti ako ne daju maksimum, jer za njih nemamo druge opcije. Da bismo to eliminirali, moramo imati 20 igrača visoke kvalitete. 

Kako? Možemo li ih imati do SP-a? 

– Sigurno je da ćemo nastojati dovesti sve zanimljive igrače koji bi nas mogli pojačati. Ipak, najvažnije je da budu spremni igrači koji u posljednje vrijeme to nisu bili – Mujdža i Vranješ. Onda, treba završiti posao s Kolašincem. Kod nas se od njega očekuje mnogo, ali treba znati da je on još mlad i da ga tek čeka borba za prvi tim Šalkea. Dalje, vidjet ćemo. 

 Ako malo razmislite o ličnim ambicijama i budućnosti, gdje vidite sebe nakon svega ovoga, kada završi Mundijal?

– Trenutno ne mislim ništa. Cilj mi je bio odlazak na Svjetsko prvenstvo i ispunio sam ga. Sada mi je motiv da u Brazilu pokušam više. Da sada znam da ne možemo u drugi krug, zahvalio bih se i otišao, ali ja mislim da možemo. A dalje, ne znam, niti razmišljam o tome.

Da sam osjetio nepovjerenje, sigurno bih otišao

Nedavno ste otkrili da je malo nedostajalo da napustite reprezentaciju poslije prošlog baraža. Šta se dešavalo?

– Poraz od Portugala mi je veoma teško pao. Čim nismo dobili Francusku, znao sam da će biti teško u baražu, ali nisam očekivao da ćemo u Lisabonu primiti šest golova. Naravno da je bilo dilema. Da sam vidio da oko mene vlada i trunčica nepovjerenja, otišao bih, ali su svi bili uz mene, uključujući i Ivicu Osima. Možda su oni bili presudan faktor. 

Onakvo slavlje se više nikada neće ponoviti

Kako ste se osjećali kada ste vidjeli koliko ljudi čeka reprezentaciju u Sarajevu? 

– Nisam bio iznenađen, jer sam imao informaciju šta nas čeka. Bilo je veličanstveno, cijelim putem od aerodroma do Vječne vatre. Vidjeti radost tih silnih ljudi zbog nečeg što smo mi uradili mi je i sada neobjašnjivo i neopisivo. Hvala im svima. Ovo što su oni uradili se više nikada neće ponoviti. Drugi put kada odemo na neko takmičenje, neće biti ni približno ovako. Možda, jedino, kada se vratimo iz Brazila, ko zna.  

Igrao sam na SP-u, znam šta nas čeka

Kao fudbaler, već ste osjetili kako je igrati na SP-u. Može li se povući neka paralela tih vremena kada ste bili na terenu i ovih sada, kada ćete debitirati na Mundijalu kao trener? 

– Može u smislu da otprilike znam šta nas čeka. Iskustvo koje imam sa SP-a će mi pomoći u pripremama. A, ono su, ipak, bila druga vremena. – zaključuje Sušić razgovor za Dnevni Avaz.

(Reprezentacija.ba)