Skupe pogrešne odluke za Sarajevo, Željezničar i Zrinjski

Dok se Zrinjski, Željezničar i Sarajevo ovih dana krve oko iznošenja u javnost što veće količine prljavog veša, za situacije u kojima su se našli mogu najviše kriviti samo sebe, odnosno svoje uprave.

Željezničar i Sarajevo vjerovatno ne bi ni došli u situaciju da mogu osvojiti titulu prvaka države da se Zrinjski na polusezoni u trenutku sa sedam bodova prednosti na tabeli nije rastao sa trenerom Vinkom Marinovićem. Kasnije su ga naslijedili prvo Ivica Barbarić, pa onda Baka Slišković koji je i sam bio vrlo blizu da ispusti šampionsku titulu.

FK Željezničar koji je trenutno vjerovatno najstabilniji i najorganizovaniji klub u Bosni i Hercegovini na kadrovskoj politici pravio je kardinalne greške. Dovođenje potpuno neiskusnog i anonimnog trenera Miloša Kostića na početku sezone napravilo je haos na Grbavici. Pratili su ga i čudni transferi pa je tako Željo bio “pojačan” i sa grčkim, španskim i talijanskim internacionalcima iako su se na istim pozicijama mogli naći jednako kvalitetni igrači iz domaćeg prvenstva ili regiona. Suspendovan je miljenik navijača Srđan Stanić kao i još nekolicina igrača. Sve je mirisalo na katastrofu, a najgore slutnje navijača na Grbavici su se i obistinile.

Slavko Petrović

Željo napravio katastrofalan start i praktično se do kraja sezone nije uspio isčupati iz te situacije. Kostića je zamijenio Slavko Petrović koji je sa Radnikom ranije osvojio Kup BiH. Iako Željo ima vjerovatno najbolji tim u bh. ligi Petrović je navijače zadivio više zanimljivom pričom i komunikacijom, nego lijepom igrom, pa je Grbavica iz utakmice u utakmicu bila sve praznija. Nije pomogao ni fantastičan i za bh. prilike nevjerovatan projekat izgradnje istočne tribine stadiona, jer ipak samo je lijep i atraktivan fudbal ono što publiku dovodi na tribine.

FK Sarajevo u ovu sezonu ušao je na čelu sa trenerom Almirom Hurtićem. Praktično anoniman i netrofejan trener zdržao se vrlo kratko, ali dovoljno da napravi štetu od koje se Sarajevo, baš kao ni Željo, nije oporavilo do kraja sezone. Hurtića je zamijenio Mehmed Janjoš, ali je Sarajevo, još gore od Željezničara, formiralo tim od igrača od kojih se realno u konačnici nije mogao napraviti bolji rezultat.

Almir Hurtić

Nekolicina visoko plaćenih igrača nije nikako opravdala visoka primanja koja imaju, a u isto vrijeme stvorili su animozitet navijača kojih je, kao i na Grbavici, iz utakmice u utakmicu bilo sve manje.

Nejasno je zašto je FK Sarajevo spremno platiti neprovjerene igrače stotine hiljada maraka na godišnjem nivou, a svojim trofejnim i provjerenim trenerima (koji su im uvijek donosili rezultat) mjesečno ponuditi daleko manje iznose.

Da Sarajevo ima problema sa transfer politikom najbolje pokazuje da nisu uspjeli prodati i zaraditi na reprezentativcu i daleko najboljem igraču lige Harisu Duljeviću. Kako za Duljevića zvanično nema ponuda, a kako je teško povjerovati da je mimo znanja kluba dogovorio transfer nakon isteka ugovora, za očekivati kako će Duljević na kraju sezone produžiti vjernost Sarajevu, te tako dati drugu priliku da klub na njemu zaradi. Nejasno je i zašto priliku u prvom timu ne dobije i supertalent Nedim Hadžić koji bi uz takvu afirmaciju kasu kluba napunio sa milion umjesto 100.000 eura.

Onako tiho i iz drugog plana NK Široki Brijeg doveo je Gorana Sablića za trenera. Za razliku od većine drugih trenera u BiH, Sablić se nije vodio velikom pričom ili krutim trenerskim stilom, nego je formaciju i taktiku Širokog prilagodio igračima koje ima na raspolaganju što je dalo rezultata i Široki sezonu završava sa velikim pobjedama na Grbavici i Koševu i osvojenim peharom Kupa BiH.

Koliko god nam drago bilo da je fudbal ponovo postao tema broj jedan u Bosni i Hercegovini, svi bismo bili puno sretniji da su uprave klubova radile pametnije i kvalitetnije i da su nam omogućile završnicu punu istinskog sportskog nadmetanja i adrenalina.

Ne treba izmišljati toplu vodu. Otiđite do Rijeke i pitajte recept za uspjeh.

(Reprezentacija.ba)